Sablasna svjetla koja plešu u zraku iznad močvara, šuma, pa čak i groblja stoljećima su dio folklora širom svijeta. Poznata su pod latinskim nazivom ignis fatuus ("varljiva vatra"), ali i kao bludna svjetla, jack-o'-lanterns ili hinkypunks. Narodne predaje su im pripisivale razna objašnjenja, od duhova umrlih do lampiona koje nose izgubljene duše osuđene na vječno lutanje.
Nova studija hemičara sa Stanforda konačno nudi naučno objašnjenje: uzrok su sićušne, prirodne iskre nazvane „mikromunje“.
Priče o varljivim svjetlima koja putnike odvode s puta u propast prisutne su u kulturama od Sjedinjenih Država i Japana do Škotske i Tajlanda. Već 1829. godine velečasni John Mitchell zapisao je da takvi prizori potiču „vulgarno praznovjerje i filozofsku znatiželju“ te sugerirao da bi pravi izvor mogao biti „para koja izlazi iz blata“.
Naučnici su dugo sumnjali da se iza ovih naizgled nadnaravnih događaja krije prirodni fenomen: spontano paljenje močvarnog plina, uglavnom metana, koji nastaje raspadanjem organske tvari u vlažnim, anaerobnim uvjetima.
Glavna zagonetka bila je taj što se metan ne zapali sam od sebe na normalnim temperaturama, potreban je okidač, energijski impuls koji priroda rijetko generira.
Tim hemičara predvođen Richardom Zareom objavio je studiju u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.
Otkrili su mikromunje, sićušne, spontane električne izboje koji nastaju na granici plina i tekućine.
U laboratoriju su simulirali uvjete močvare pomoću „generatora mikromjehurića“, gdje su mjehurići metana i zraka puštani u spremnik s vodom. Kamere velike brzine snimile su kratke bljeskove, trajanja djelića milisekunde.
Mikromunje nastaju triboelektričnim nabojem: dok se mjehurići kreću kroz vodu, trenje stvara suprotne električne naboje na njihovim površinama. Manji mjehurići postaju negativno nabijeni, a veći pozitivno. Kad se suprotno nabijeni mjehurići dovoljno približe, naboj preskoči s jednog na drugi i stvara iskru dovoljno snažnu da zapali okolni metan.
Bljeskovi su se javljali i s mjehurićima zraka, ali su bili češći i intenzivniji u prisutnosti metana. Detekcija ultraljubičastog svjetla formaldehida, nusprodukta izgaranja metana, dodatno je potvrdila hipotezu.
Značaj ovog otkrića nadilazi folklor. Zare i njegov tim vjeruju da bi isti mehanizam mogao biti ključan u porijeklu života na Zemlji. Na ranoj Zemlji mikromjehurići su bili prisutni u okeanima, gejzirima i vodenim površinama. Sićušne iskre mogle su osigurati energiju potrebnu za pokretanje hemijskih reakcija koje su iz nežive tvari stvorile prve organske molekule, poput aminokiselina i peptida, temeljnih gradivnih blokova života.
Ovo nudi alternativu poznatom Miller-Ureyevom eksperimentu, koji je za iniciranje sličnih reakcija zahtijevao snažne munje u atmosferi.
Iako laboratorijski uvjeti nisu potpuno identični haotičnim močvarama, otkriće mikromunja nudi prvo fizički utemeljeno objašnjenje fenomena ignis fatuus. Broj viđenja ovih svjetala danas je manji, što sugerira da su raniji susreti mogli biti potaknuti i lampionima putnika koji su slučajno palili metan.
Ipak, nauka je rasvijetlila jednu od najdugovječnijih misterija, pokazujući da iza sablasnih priča stoji fascinantan prirodni proces čije implikacije sežu do samih početaka života na Zemlji.