Roditelji će gotovo uvijek reći isto: vole svu svoju djecu jednako. No, istraživanja i životne priče govore nešto drugo. Roditeljsko favoriziranje postoji češće nego što bismo htjeli priznati i ostavlja duboke, dugotrajne posljedice, naročito na one koji se osjećaju zapostavljeno.
Mnogi odrastaju s tihim, upornim osjećajem da priča o jednakoj ljubavi nije bila cijela istina. Da je neko drugi bio biran češće, slušan pažljivije, podržan snažnije. Taj osjećaj ne nestaje s godinama i ne brišu ga ni vlastita porodica, ni karijera, ni protok vremena. Naprotiv, tek u odrasloj dobi mnogi shvate koliko duboko boli spoznaja da niste bili omiljeno dijete i koliko taj doživljaj može oblikovati samopouzdanje, odnose i mentalno zdravlje.
Šta kažu istraživanja
Dugoročne studije pokazuju da čak dvije trećine roditelja ima dijete kojem su emocionalno bliži ili kojem nesvjesno posvećuju više pažnje. To se često ne mijenja decenijama.
Stručnjaci naglašavaju da pritom nije presudno šta roditelji misle da rade, nego kako djeca to doživljavaju. Istraživanja su pokazala da se roditelji i djeca više od polovine vremena ne slažu oko toga postoji li nejednako postupanje i kome ono ide u korist. Upravo ta razlika u percepciji ima snažan utjecaj na mentalno zdravlje.
Djeca koja se osjećaju zapostavljeno češće razvijaju simptome anksioznosti i depresije, imaju narušene porodične odnose i niže samopouzdanje. Jedno istraživanje je pokazalo da je osjećaj da ste bili omiljeni ili zapostavljeni snažniji pokazatelj mentalnog zdravlja u odrasloj dobi nego bračni status ili zaposlenje.
Ko je „miljenik“?
Ni miljenici nisu nužno pošteđeni. Kada razlika postane prevelika, mogu osjećati krivnju i pritisak velikih očekivanja. „Djeca vole jednakost i pravednost u odnosima“, objašnjava Susan Branje sa Univerziteta u Utrechtu.
„Možete razgovarati sa starijim ljudima i oni će vam ispričati šta im se dogodilo kad su imali pet godina“, rekla je za NY Times Laurie Kramer sa Univerziteta Northeastern. „Ostali su zaglavljeni u tome.“
Istraživačica J. Jill Suitor otkrila je da favoriziranje nije nužno vezano uz uspjeh. Roditelji su često skloniji djeci koja dijele njihove vrijednosti. Zanimljivo je da su kćerke i mlađa djeca nešto češće u povlaštenom položaju.
Može li se šteta ublažiti?
Problem dodatno produbljuje nedostatak komunikacije. O ovim temama se u porodicama rijetko razgovara. Stručnjaci savjetuju da bi roditelji, kada već moraju tretirati djecu različito zbog njihovih specifičnih potreba, trebali jasno objasniti svoje razloge.
Jedna žena je priznala istraživačima kako je i nakon 15 godina proganja majčino priznanje na samrtnoj postelji: „Oduvijek sam tvoju sestru voljela više“. Na kraju, roditelji su ljudi od kojih najviše očekujemo bezuslovnu ljubav, zbog čega su ove rane najdublje.