Grozničav aplauz koji je američki državni sekretar Marco Rubio dobio na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji kada je rekao da su SAD "dijete" Evrope i da će njihove sudbine uvijek biti "isprepletene" protivrječio je njegovoj oštroj političkoj poruci. To su bili aplauzi olakšanja i ohrabrenja evropske publike koja se pripremala za napad poput onog koji je JD Vance prošle godine izveo, piše CNN.
Ali Vanceove lažne optužbe na prošlogodišnjoj konferenciji da Evropa guši slobodu govora i demokratiju i suočava se s civilizacijskim padom, sada su ugrađene u američku strategiju nacionalne sigurnosti. Rubio nije morao mnogo učiniti da bi zvučao prijateljski.
Sjedinjene Države su spremne da "obnove", ali samo u skladu sa svojim vrijednostima, rekao je Rubio ove godine, neumoljivo podsjećajući na američke historijske veze s kontinentom. Te vrijednosti uključuju prihvatanje kršćanstva i zajedničkog kulturnog naslijeđa, zatvaranje granica i odustajanje od politika klimatske krize. SAD trebaju vidjeti reformiranu Evropu, rekao je višedecenijskim saveznicima - ne samo detalje o odbrambenim budžetima, već i ogromnu promjenu u sistemu vrijednosti kontinenta.
Politika rušenja
Evropa i SAD "pripadaju jedno drugom", rekao je također. Ali u ovoj fazi terapije za parove u nasilnoj vezi koja je u propadanju, poruka je bila jasna: promijeni se ili ćeš biti ostavljen.
Organizatori konferencije upozorili su, u izvještaju objavljenom neposredno prije konferencije, da se svijet nalazi u eri "politike rušenja" koja je Evropu ostavila po strani. Sada je Rubio govorio liberalno-centrističkim stranim liderima da je cijeli njihov pogled na svijet pogrešan, ponavljajući izjave krajnje desničarskih populističkih protivnika koji bi ih mogli svrgnuti na predstojećim izborima.
Pisci govora visokog američkog diplomate nisu ostavili prostora za ranije argumente ključnih saveznika na istoj minhenskoj pozornici. Dan ranije, njemački kancelar Friedrich Merz rekao je da Evropa ne treba da vodi kulturne ratove koje je pokrenuo MAGA. Emmanuel Macron je izjednačio teritorijalni suverenitet s pravom Francuza da sami kontrolišu svoje dezinformacije i demokratiju.
Dva sata kasnije, predsjednik Volodimir Zelenskij strastveno je prikazao hitnu situaciju Ukrajine, ključnu sigurnosnu krizu evropske ere nakon Drugog svjetskog rata, evocirajući pitanje koje je trebalo biti u središtu pažnje, probijajući se kroz buku MAGA-e. Lider čiji je četvrti nastup na konferenciji pružio zapanjujući podsjetnik na neograničenu sposobnost Ukrajine da preživi i prilagodi se ruskoj brutalnosti, iznio je na samitu najsnažniji argument za to da Evropa ima vlastitu odbrambenu strategiju.
Zelenskij je podsjetio publiku da je svaka ukrajinska elektrana pogođena i da je svaki kilometar koji je Rusija zauzela koštao 156 života, prema ukrajinskom popisu. Govorio je na engleskom, tonom koji je sugerirao da ga manje brine mogućnost da uznemiri američkog predsjednika Donalda Trumpa. Žalio je na duh mirovnog procesa koji je, čini se, vršio pritisak na ustupke Ukrajini, četverogodišnjoj žrtvi invazije, nego na agresora Rusiju. Također je ismijao ono što je Moskva nazvala "duhom Anchoragea", termin koji je osmišljen da sugerira da su Putin i Trump postigli tajni dogovor kada su se prošle godine sastali na Aljasci.
Dok je Zelenskij govorio, na zidu iza njega reproduciran je videosnimak koji prikazuje novu ukrajinsku tehnologiju kako uništava ruske dronove, surova stvarnost u suprotnosti s političkom zbunjenošću u prostoriji. Donio je svrhu i hitnost koje su donekle nedostajale opterećenim evropskim liderima koji su mu prethodili.
To je gotovo poslužilo da naglasi Rubiovu poentu: Evropa se mora srediti. Njegova publika bi možda radije replicirala energiju i odlučnost Ukrajine nego Mađarske.
Sveukupno, pozitivan prijem Rubiovog govora od strane evropskih lidera odražavao je koliko su transatlantski odnosi strašno oštećeni prošlogodišnjom previranjima oko Ukrajine i mjesecom podmetanja požara zbog Grenlanda.
Rast vojnih troškova
Danska teritorija nije spomenuta u govoru, jer pregovori o njenoj sudbini sporo napreduju. Možda je ta iznenadna elipsa, nestanak krize koja je nekoliko sedmica ranije skoro rastrgala savez, bio dovoljan dar.
Rubio je jednom spomenuo Ukrajinu u pitanjima koja su uslijedila nakon njegovog govora i udovoljio je sumnjama svoje publike kada je sugerirao da Trumpova administracija još uvijek ne zna da li Rusija zaista želi postići mir. (Njegov šef, američki predsjednik Donald Trump, tvrdio je da Putin želi postići dogovor i da bi Zelenskij trebao ustupiti diplomatski teren).
Evropa koja je bila predstavljena nije inspirisala. Umjesto toga, činilo se da joj nedostaje novca da ostvari vlastite ambicije, te da je ugušena unutrašnjim političkim skandalima ili otkucavanjem satova rukovodstava koja se bliže kraju. Svake godine, Minhen se sastaje kako bi čuo evropska obećanja da će učiniti više. Svake godine, zapanjujući porasti vojnih troškova izgledaju bliže, ali ne donose promjene.
Na konferenciji u Minhenu sljedeće godine, britanski premijer Keir Starmer možda neće biti prisutan, Macronova Francuska će se suočiti s predsjedničkim izborima, a Trump će morati prebroditi međuizbore. Kako god ove utrke krenule, vjerovatno je da će transatlantske prepirke upiti veliki dio kisika. Ukrajina se može samo nadati da će do tada izbiti održiv i pravedan mir ali vjerovatnije je da će se morati raspravljati da bi bila saslušana u vezi s još jednom epizodom u Evropi i zamršenom, gorkom, povremenom otuđenju Amerike.