Kada je Rusija u jesen 2022. godine najavila „djelimičnu“ mobilizaciju, društvo je doživjelo pravi šok.
Redovi na graničnom prelazu Gornji Lars prema Gruzija i haotična privođenja rezervista još su svježa u javnom sjećanju. Ruske vlasti su iz tog iskustva izvukle pouke i promijenile taktiku, prelazeći na prikriveniji oblik mobilizacije.
Istovremeno je primijenjeno nekoliko alata: masovno regrutovanje iz zatvora, slanje osuđenika na front u zamjenu za pomilovanja, te agresivno vrbovanje „dobrovoljaca“ kroz izdašne finansijske podsticaje — visoke bonuse za potpisivanje ugovora, otpis dugova, obećanja velikih plata i „boljeg života“, iako često kratkog.
Ovaj pristup je funkcionirao prilično dobro. Uprkos brutalnoj taktici „napada u mlinu za meso“ i velikim gubicima, ruska ratna mašinerija uspjela je regrutirati barem onoliko ljudi koliko je gubila na bojištu.
Između 2023. i 2025. godine, Rusija je godišnje regrutirala više od 400.000 ljudi za rat protiv Ukrajina. Taj broj je bio dovoljan za održavanje ofanzivnih operacija, iako ne i za ostvarivanje odlučujuće prednosti potrebne za brza napredovanja i masovnu okupaciju teritorije.
Ako Moskva želi zadržati trenutni tempo ofanzivnih operacija, trebat će joj približno isti broj regruta i 2026. godine. Manje dobrovoljaca značilo bi smanjenje intenziteta napada. Više bi omogućilo vojsci da nastavi borbe uz malo obzira prema gubicima.
Može li Rusija regrutirati dovoljno ljudi? Kratak odgovor je – da. Rusija može proglasiti novu „djelimičnu“ mobilizaciju — selektivnu, nasumičnu, poluprisilnu, kako god je nazvala — i u relativno kratkom roku u vojsku povući stotine hiljada ljudi.
Tokom protekle četiri godine država se pripremala za to. Novi zakoni su znatno otežali izbjegavanje vojne obaveze, kazne su pooštrene, a digitalni registri regruta dodatno su unaprijeđeni. Policija više neće morati loviti rezerviste: pozivi za mobilizaciju sada se mogu slati elektronski, a pokušaji izbjegavanja mogu dovesti do zatvorskih kazni — odakle će mnogi na kraju opet biti poslani u rat.