Danas je Sahara jedan od najsušnijih i najnegostoljubivijih regiona na svijetu, ali je tokom takozvanog afričkog vlažnog perioda imala jezera, travnjake i savane, te bila pogodna za poljoprivredu i stočarstvo. Nove studije ukazuju na to da bi misteriozna zajednica koja je živjela u vrijeme „Zelene Sahare“ mogla promijeniti konvencionalno shvatanje afričke historije.
Dvije ženske mumije pronađene u oblasti Takarkori (jugozapadna Libija) pripadaju ranije nepoznatoj grani ljudskog porodičnog stabla. Naučnici ih nazivaju „populacijom duhova“, termin koji se koristi za grupe čiji su tragovi prisutni u genima modernih ljudi, ali čiji fizički ostaci nikada ranije nisu pronađeni.
Tim, predvođen arheogenetičarkom Nadom Salem iz Instituta „Max Planck“, analizirao je DNK ovih neolitskih pastirica. Analize pokazuju da su se njihovi preci odvojili od zajednica podsaharske Afrike prije oko 50.000 godina, što se poklapa s vremenom kada su moderni ljudi počeli širenje iz Afrike, piše Euronews.
Studija objavljena u časopisu Nature otkriva fascinantne detalje.
Stanovnici Takarkorija nose tragove neandertalskih gena, ali u znatno manjoj mjeri nego moderni ljudi van Afrike. To ukazuje na djelimičan kontakt ili indirektne interakcije s drugim grupama.
Čini se da je ova zajednica ostala uglavnom izolovana. Raznovrsni ekosistemi zelene Sahare (planine, močvare, šume) predstavljali su prirodne barijere koje su sprečavale miješanje s drugim narodima.
Ovi nalazi donose i novo tumačenje širenja poljoprivrede. Dugo se vjerovalo da su stočarstvo i zemljoradnja stigli u Saharu putem velikih migracija. Međutim, istraživanje Nade Salem sugeriše da su se te vještine širile kulturnom interakcijom. Preci naroda Takarkori su sami razvili napredne vještine u grnčarstvu, pletenju korpi i izradi alata, zadržavajući svoj genetski identitet.
Naučnici vjeruju da se ispod saharskog pijeska krije još mnogo mumija i ostataka koji bi mogli upotpuniti priču o izgubljenom svijetu prije nego što je Sahara postala surova pustinja kakvu danas poznajemo.