Godinama su satelitski podaci sugerisali da se jesenji snježni pokrivač na sjevernoj hemisferi zapravo povećava, iznenađujući obrt u svijetu koji se zagrijava.
Međutim, nova analiza otkriva da je ovaj rast bio iluzija izazvana poboljšanjem satelitske tehnologije, koja je s vremenom postala bolja u detekciji tankog snijega. U stvarnosti, snježni pokrivač se smanjuje za oko pola miliona kvadratnih kilometara po deceniji.
Korigovani podaci pokazuju da snijega ima manje, što povećava arktičko zagrijavanje putem smanjenja prirodne reflektivnosti planete.
Decenijama procjene Međunarodnog panela Ujedinjenih nacija za klimatske promjene (IPCC) prate kako se Zemljina klima mijenja i pomažu u oblikovanju programa s ciljem usporavanja globalnog zagrijavanja.
Te procjene se oslanjaju na opsežne klimatske podatke, uključujući godišnja mjerenja jesenjeg snježnog pokrivača na sjevernoj hemisferi, koja prikuplja američka Nacionalna uprava za okeane i atmosferu (NOAA) od 1960-ih.
Snježni pokrivač je mjera koliko je kopnene površine Zemlje prekriveno snijegom. Ima veliku ulogu u regulisanju temperature jer snijeg reflektuje veliki dio dolazne energije nazad u svemir. Dok golo tlo i vegetacija reflektuju manje od 50 odsto energije koja do njih dođe, snijeg reflektuje oko 80 odsto.
„Nestanak snijega dovodi do smanjenja albeda, što dovodi do veće apsorpcije energije i zauzvrat do povećanog nestanka snijega. Ovo je faktor koji doprinosi fenomenu poznatom kao ‘arktička amplifikacija’ i zato primjećujemo nesrazmjerno zagrijavanje na Arktiku“, kažu istraživači s Univerziteta Toronto.
Jednostavnije rečeno, kad snijeg nestane, tamnije tlo apsorbuje više toplote. Ta dodatna toplota topi još više snijega, ubrzavajući zagrijavanje na Arktiku brže nego u mnogim drugim dijelovima svijeta.
Godinama su neki istraživači klime dovodili u pitanje pouzdanost podataka NOAA o snježnom pokrivaču. Primijetili su da se tendencije u podacima nisu dobro slagale s drugim opažanjima i upozoravali su da se nalazi moraju pažljivo tumačiti.
Sada je izvedena nova analiza. Prema prvobitnim podacima, izgledalo je da se jesenji snježni pokrivač na sjevernoj hemisferi povećava za oko 1,5 miliona kvadratnih kilometara po deceniji. Međutim, ažurirana analiza otkriva suprotnu tendenciju. Snježni pokrivač se zapravo smanjuje za oko pola miliona kvadratnih kilometara po deceniji.
Promjene u satelitskim instrumentima i tehnikama prikupljanja podataka učinile su sistem osjetljivijim na tanke slojeve snijega. Kako se detekcija poboljšavala, sateliti su počeli identifikovati lakši snježni pokrivač koji bi raniji instrumenti propustili. Ta promjena stvorila je lažni utisak da se ukupna površina snijega širi.
„To je kao da su ‘naočare’ satelita postajale sve bolje. Izgleda da ima više snijega, ali to je samo zato što je satelit dobijao bolje ‘recepte’ za svoje naočare“, kažu naučnici.
Revidirani nalazi jačaju zaključak da se snježni pokrivač smanjuje tokom cijele godine i povećavaju povjerenje u tu tendenciju. „Znamo da je nestanak snijega pod uticajem antropogenog zagrijavanja i da nestanak snijega takođe stvara veći potencijal za zagrijavanje, tako da smo stekli bolje razumijevanje ovog važnog mehanizma arktičke amplifikacije“, poručuju istraživači.
Otkrivanje kako i zašto je procjena tendencije snježnog pokrivača bila pogrešna pomaže nam da naučimo kako pravilno koristiti podatke pri procjeni prošlih uslova i budućih tendencija. To doprinosi boljem razumijevanju da li su klimatski modeli tačni. Razvoj alata poput ovog pomaže da bolje razumijemo klimu i dođemo do pouzdanijih prognoza za budućnost.