Željka Burić je scenografkinja koja je radila na filmu Jasmile Žbanić Quo Vadis, Aida?.
Za Jutarnji list je govorio o tom filmu, ali i o poslu scenografa.
Iza svakog detalja, komada namještaja, slike na zidu, tanjirića, vaze na stolu, televizora ili radija, dokumenta koji vidimo u sceni na filmskom platnu ili pak ekranu stoji scenograf u čijem je opisu posla istraživanje, ispitivanje, kopanje, traženje, posuđivanje, izmišljanje da bi, na koncu, set izgledao do zadnjeg detalja potpuno autentično i nas gledatelje odveo u vrijeme ili atmosferu koju serija ili film želi dočarati.
Iza jedne od najboljih hrvatskih scenografkinja Željke Burić već je 20 godina iskustva, a gledatelji trenutno uživaju u seriji “Dnevnik velikog Perice”, čiju scenografiju do detalja potpisuje, kao i film “Quo vadis, Aida”, koji se našao u utrci za Oscara.
Oba projekta veoma su uspješna i odlikuje ih, naravno, vrhunska scenografija. Iako se rad na filmskoj i televizijskoj scenografiji inače razlikuje po zahtjevnosti, u slučaju “Dnevnika velikog Perice” to nije tako.
"Bez obzira na to što je gledamo na televiziji, serija je napravljena da može ići na filmsko platno od 30 metara u pulskoj Areni i da niko ne bi pronašao nijednu grešku i da bi bila prepuna detalja, bez obzira na to što nije velikoformatna. Tu je najveća razlika. Kad radite film, znate da radite za veliki format i bitan je apsolutno svaki detalj. Ne smije biti pogreške, svaki detalj priča neku svoju priču. Ili je simbol vremena, ili simbol nekog lika, ili će se poslije kroz priču pokazati zašto je baš tu i zašto je baš takav. Na filmu nema prostora za pogrešku.
U “Aidi” se moralo paziti na sve, od registracijske tablice džipa u kojem se vozi general Ratko Mladić do mineralne vode koja stoji na stolu, vrste šalice iz koje se pije, svake sitnice. Na televiziji, budući da je malog formata, možete si dopustiti da ne budete tako precizni u detaljima, jer neki će ostati izvan oštrine, izvan fokusa ili u sedmom planu", otkrila je Željka.
