Rijetko ko toliko cijeni filmsku umjetnost kao Martin Scorsese. Slavni režiser decenijama je jedan od najglasnijih zagovornika očuvanja filmske baštine, a njegova fondacija restaurirala je stotine starih ostvarenja. Upravo zato mnoge iznenađuje činjenica da on ne podnosi jedan od najznačajnijih filmova svih vremena.
Riječ je o filmu "The Jazz Singer" (Pjevač jazza) iz 1927. godine, koji je označio kraj ere nijemog i početak ere zvučnog filma. Djelo režisera Alana Croslanda ušlo je u historiju jer je po prvi put u dugometražnom formatu koristilo sinhronizovanu muziku, pjevanje i govor, čime je trajno preoblikovalo filmsku industriju.
Uprkos historijskoj važnosti filma, Scorsese nikada nije skrivao svoje negativno mišljenje. U razgovoru s Richardom Schickelom, režiser je otvoreno rekao: "Ne sviđa mi se 'Pjevač jazza'." Kada je Schickel film nazvao "užasnim", Scorsese se složio i kratko potvrdio: "Užasan je."
Ipak, priznao je da su njegovi roditelji imali potpuno drugačije mišljenje:
"Moja majka i otac su ga obožavali. Svidio im se jer su se mogli poistovjetiti s tom porodicom i raskidom s tradicijom", objasnio je Scorsese, dodajući da je njegov otac u toj priči vidio vlastito iskustvo gubitka sicilijanske tradicije.
Iako uvažava njegov revolucionarni značaj za kinematografiju, Scorsese ovo ostvarenje i dalje smatra lošim umjetničkim djelom.