Nedavna studija otkrila je potencijalni sigurnosni rizik u gotovo svakom modernom automobilu: senzori za pritisak u gumama (TPMS) emituju jedinstveni, nešifrirani signal koji se može koristiti za praćenje vozila. Ova vijest, koja zvuči kao zaplet iz špijunskog filma, pokrenula je pitanja o privatnosti i nadzoru u digitalnom dobu, no mnogi smatraju da postoje i veće prijetnje.
Istraživanje s madridskog IMDEA Networks Institute, objavljeno krajem februara ove godine, detaljno je obradilo ovu problematiku. U studiji pod nazivom "Can't Hide Your Stride: Inferring Car Movement Patterns from Passive TPMS Measurements", naučnici su dokazali da sistemi za nadzor pritiska u gumama, koji su obavezni u SAD-u od 2008. i u Evropskoj uniji od 2014. godine, neprestano odašilju jedinstveni identifikacijski broj. Problem je u tome što se ti signali šalju bežično i bez ikakve enkripcije. To znači da bilo ko s relativno jeftinom opremom, poput Raspberry Pi računara s antenom čija cijena iznosi oko 100 eura, može presresti te signale s udaljenosti veće od 50 metara. Na taj način svako vozilo dobija trajni „digitalni otisak“ koji ga prati tokom cijelog životnog vijeka guma, a to je obično između pet i deset godina.
Više brige zbog registarskih tablica i mobitela
Uprkos alarmantnim saznanjima, mnogi vozači smatraju da je ovakav način praćenja nepraktičan i zasjenjen daleko očitijim metodama nadzora koje su već dio naše svakodnevice. Ističe se kako je podatke o lokaciji mnogo jednostavnije prikupiti putem mobilnih aplikacija koje često zahtijevaju dozvolu za pristup lokaciji.
Glavni argument protiv panike su, međutim, registarske tablice. Svako vozilo već ima jasno vidljiv i jedinstven identifikator koji bilo ko može jednostavno zabilježiti. Stoga se praćenje automobila pomoću senzora kratkog dometa čini kao nepotrebno komplikovan način nadzora. Poređenja radi, već postoje kompanije koje masovno prikupljaju podatke o lokaciji vozila fotografisanjem registarskih tablica. Naravno, neizbježna je i usporedba s pametnim telefonima, za koje mnogi smatraju da su najveći uređaji za praćenje koje dobrovoljno nosimo sa sobom.
Od aluminijske folije do stvarne zabrinutosti
Reakcije na ovakve vijesti često se kreću od humora do ozbiljne zabrinutosti. Neki u šali predlažu rješenja kao iz teorija zavjere, poput umotavanja guma u aluminijsku foliju, dok se drugi hvale kako su imuni na problem jer voze stare automobile bez moderne tehnologije.
Međutim, ispod sloja sarkazma pojavljuje se stvarna zabrinutost. Iako većina ne strahuje od praćenja na nivou tajnih agenata, brine ih komercijalizacija podataka. Glavni strah nije od špijunaže, već od zloupotrebe prikupljenih podataka u marketinške i finansijske svrhe, naprimjer za prodaju osiguravajućim kućama.
Iako je otkriće o praćenju putem senzora u gumama tehnički fascinantno i otvara pitanja o „sigurnosti kroz dizajn“ u automobilskoj industriji, čini se da je za prosječnog vozača to samo još jedna kap u moru nadzora. U svijetu gdje su pametni telefoni, kamere na svakom uglu i prodaja ličnih podataka postali normalnost, prijetnja skrivena u gumama mnogima se čini kao sporedan problem. Ipak, ovo otkriće potiče važno pitanje: gdje povlačimo granicu i kada „sigurnosna funkcija“ postaje prijetnja privatnosti?