Ostao je zapamćen samo jedan televizijski isječak i čovjek koji se na njemu pojavljuje kao glavni junak priče. Kada je na utakmici protiv engleske Diego Armando Maradona, pomalo jalijaški, a protivniku potpuno neočekivano, rukom postigao gol nije bilo sofisticiranih kamera da zaustave snimak i događaj uvećaju do najsitnijeg detalja. Fudbaleri Engleske malo su se bunili, a onda nastavili utakmicu, ne znajući da će taj detalj postati mit, mnogo više nego historija, ili samo još jedan obični fudbalski događaj. Sve što se zbijalo prije i poslije, svi ostali učesnici meča, zauvijek su zaboravljeni, ostao je zapamćen samo Maradonin dovitljivi potez da svjedoči da je u fudbalu, kao recimo u književnosti, mašta nekada mnogo potrebnija nego red i disciplina.
Sudbina malih nacija ogleda se u njihvoj sposobnosti da naprave neku neočekivanu nepodopštinu, u fudbalu to znači da se pojavi čovjek, koji vjeruje kako je nemoguće, ipak, moguće, ostvarivo i dohvatljivo. Naravno, u tom osjećaju mora biti usamljen, mora prkositi znanju okoline, njihovim očekivanjima, njihovom besmislenom uvjerenju da svijet počiva na organizovanom redu. Možda nije karizmatičan i popularan kao Maradona, to niko i nikada neće biti, ali selektor bosanske fudbalske reprezentacije dokazao je da ima jednu izvanserijsku osobinu.
Naime, baš kao nekada Diego Armando i Sergej Barbarez odvažio se prkositi uspostavljenom redu, narugati se društvu i sistemu kao ogledalu principa, koji ne poznaje ništa drugo osim aritmetiku progresije. Sergej Barbarez odlučio je postati anomalija onog trenutka kada je poželio biti selektor nacionalnog tima bez prethodnog trenerskog iskustva, preskačući uobičajeni put koji nalaže osobi, na takvom mjestu, da mora početi stvarati znanje u nekom malom, trećerazrednom, klubu dokazujući se pred silnim nogometnim komisijama i slažući na zidove uramljene certifikate mnogobrojnih fudbalskih asocijacija. Barbarez je, u fudbalski svijet, provalio silinom nekog meksičkog desperadosa, pojavio se na tlu Sjedinjenih Država razgoropađen, a bosanska reprezentacija, s njim kao vođom, podsjeća malo na 'divlju hordu' iz istoimenog Peckinpahovog filma.
I pojavom, Sergej Barbarez je neobična figura u fudbalskom svijetu. Nema onu dopadljivu eleganciju našeg Vahida Halilhodžića, nije bučan kao recimo Zdravko Mamić, ne priča i ne objašnjava svoju fudbalsku taktiku kao Jose Mourinho ili Jurgen Klopp. Za Barbareza fudbal još uvijek nije techne, nije biznis, nije komplikovani filozofski koncept zasnovan na nekoj vrsti aristotelijanskog sistema. Fudbalsku igru Barbarez doživljava kao starogrčki arte, to je umjetnost borbe i beskrajna zabava koja plijeni pažnju svakog posmatrača.
Posmatrajući njegovu pojavu Barbarez pomalo liči na Sokrata, njegova shvatanja fudbala temelje se na uvjerenju da je svako pobjediv, da ništa nije nedostižno i da je najveća snaga jednog kolektiva beskrajno povjerenje u njenog pojedinca. Ta je ideja, to više niko ne može osporiti, Bosnu i Hercegovinu odvela na svjetsko prvenstvo, što mnogi zapanjeni posmatrači društvenih zbivanja već nazivaju modernim čudom.
Mnoge stvari na putu Bosne do gradova sjeverne Amerike postale su mitski pamtljive, najviše izbacivanje, do tada, skoro pa nepobjedivih Italijana. Svaki bosanski fudbaler izdvojio se iz mase i dobio jasno prepoznatljivo lice i ime koje će se dugo pamtiti. Njihov fudbalski podvig, ovo je sada već opće mjesto u ovoj priči, postao je historijska činjenica, promijenio je način na koji se naša zemlja doživljava u svijetu. Što je sasvim u redu, povijest, pa i ona fudbalska, tako funkcionira. Ali, bilo bi nepošteno, i nepravedno prema historiji, da makar na jedan trenutak zaboravimo čovjeka čija je vjera bila glavni pokretač tog nepredvidivog točka historijskih događaja.
Da smo Argentina, ili Brazil, da smo Meksiko, da imamo razvijenu folklornu kulturu, da nismo pomalo izgubili vjeru u moć pisane riječi i vanvremensku snagu metafore danas Sergej Barbarez ne bi bio poznat ni po svome imenu, ni po fudbalskoj igračkoj karijeri, ni po prgavoj naravi, ni po ponekad grubom jeziku. On bi bio poznat samo kao čovjek sa 'božijom bradom', onom gustom, kuštravom, ne njegovanom, koja je napravila čudo i odvela bosanski fudbalski tim na svjetsko nogometno prvenstvo.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.