Bez obzira na napore Evrope i uvjerenja Kijeva, stvarna moć nad sigurnosnim garancijama Ukrajine i dalje je u rukama Moskve. Iako Washington ostaje jedina realna adresa za vjerodostojne sigurnosne garancije, njihova trajnost i snaga zavise od tumačenja i spremnosti Rusije da ih prihvati – ili ospori.
Početkom 2025. godine odnosi između ukrajinskog predsjednika Volodimir Zelenskia i administracije američkog predsjednika Donald Trumpa prošli su kroz ozbiljnu krizu nakon žestokog diplomatskog sukoba u Ovalnom uredu, u kojem je učestvovao i potpredsjednik J. D. Vance. Od tada, odnosi Washingtona i Kijeva osciliraju, dok Evropa pokušava popuniti praznine i zadržati SAD čvrsto uz Ukrajinu.
U tom kontekstu, britanski premijer i francuski predsjednik najavili su formiranje široke „koalicije voljnih“, a kasnije i planove za raspoređivanje multinacionalnih snaga „dan poslije primirja“. Međutim, i pored ambicioznih evropskih planova, ključna činjenica ostaje nepromijenjena – bez američke logistike i političke podrške, Evropa ne može garantirati sigurnost Ukrajine.
Iskustvo je bolno jasno. Neuspjeh Budimpeštanskog memoranduma iz 1994. godine, kada su sigurnosne garancije SAD-a, Rusije i Velike Britanije ostale mrtvo slovo na papiru, i dalje snažno utiče na ukrajinsko povjerenje. Upravo zbog toga, Zelenski je, prema navodima, spreman čak i odustati od puta ka NATO-u u zamjenu za čvrste, pravno obavezujuće američke garancije.
Washington je ponudio tzv. „platinasti standard“ sigurnosti, uz jasnu poruku da ponuda neće ostati otvorena zauvijek. Među mogućim elementima spominju se i krstareće rakete Tomahawk, sposobne da dosegnu duboko u rusku teritoriju, što bi znatno promijenilo vojni balans. Ipak, ni takav potez ne predstavlja konačno rješenje niti garanciju trajnog mira.
Ključno pitanje ostaje pravna forma tih garancija. Za razliku od političkih obećanja ili izvršnih odluka predsjednika, samo sporazum ratificiran u američkom Kongresu mogao bi pružiti dugoročnu sigurnost Ukrajini, slično ugovorima koje SAD ima s Japanom i Južnom Korejom. No, čak i tada, ostaje dilema – koliko su takve garancije spremne da se pretoče u stvarnu vojnu intervenciju.
Posebnu neizvjesnost nosi i pozivanje na član 5 NATO-a. Iako ga Zelenski vidi kao mjerilo, sam Trump je podsjetio da postoji „više tumačenja“ tog člana. On je namjerno formulisan tako da ne obavezuje automatski SAD na rat, što dodatno slabi osjećaj sigurnosti.
Na kraju, ostaje surova realnost međunarodne politike: „i neprijatelj ima glas“. Dok traju paralelni razgovori SAD-a i Rusije, stav ruskog predsjednika Vladimir Putina ostaje presudan. Moskva traži širi dogovor o evropskoj sigurnosti i zasad ne pokazuje spremnost da odustane od maksimalističkih zahtjeva.
Zbog toga, koliko god američke sigurnosne garancije zvučale snažno, njihova stvarna vrijednost i trajnost, u konačnici, mogu zavisiti upravo od Putinove procjene – a ne od obećanja Zapada.