Malo su nam smrti oko nas i malo je života da bi sustavi i sistemi oko nas shvatili kako je sastavni dio njihova postojanja odgovornost i kako biti dijelom sustava ne znači biti dijelom nedodirljivog balona.
Čudesna je, naime, fotelja na svim razinama u Bosni i Hercegovini jer preko dupeta izbriše i onomalo suosjećanja koje su beskrupulozni ljudi imali prije nego su osjetili moć.
Nastradaju, tako to uvijek biva, oni koji ih plaćaju a da nisu ni svjesni — jer im je to sustav izbio iz glave — da su svi u foteljama njihovi uposlenici i da im je zadatak upravljati povjerenim dobrima najbolje.
Samo na sebe i samo na svoje
Bezbroj je slučajeva, nije zgoreg ponoviti jer mi sve zaboravljamo, u kojem je sustav pokazao kako nije dorastao zadatku, kako ne zna upravljati ili jednostavno upravlja misleći samo na sebe i svoje kao da sutra ne postoji.
Požar u staračkom domu u Tuzli, za kojeg se sa sigurnošću ne zna u čijim je rukama i kako je radio, pokazatelj je još jedne prividne brige i još jednog umotavanja posla po naški.
Kasno je sada trpati po društvenim mrežama srcedrapateljne poruke o tome kako je stanje u tom domu bilo katastrofalno i lijepiti fotografije kao dokaze.
Trebalo je puno ranije nekoga upozoriti da starci, koji su nam ostavili ovu zemlju i svoje živote na brigu, žive u uvjetima kakve teško mogu zamisliti oni što po raznim parlamentarnim klupama mašu rukama za velike poslove svojih velikih vođa i odmahuju za živote svoga malenog stada.
Kako nitko nije reagirao na objavljene fotografije užasa u kojem su čekali mirnu smrt starci u Tuzli, a dočekali užas za kojeg će tek istraga utvrditi zašto ih je snašao?
Čime se to bave istražni organi u ovoj zemlji osim što čekaju da im neka politika prepusti neke nepromišljene prepiske i da prođu mandatna pravila pa da se nagazi onaj koji manje obeća u novom mandatu?
Malo je jedna glava
Iako nije čest slučaj, vidjeli smo ostavku direktora doma, ali u nakaradnom sustavu malo je da padne jedna glava i malo je da se sva galama svede na tuzlansku vatru.
U bezbroj drugih slučajeva nismo vidjeli da se netko uhvatio za glavu pa onda sam sebi izmaknuo stolicu zbog katastrofalnog upravljanja nekim procesom koji je nekoga zavio u crno.
Sramota je, ma šta tko govorio o tome i ma koliko se branili nekim većim ljudstvom u sebi, da se brane psi i da se ganja visoka politika, a da galamdžije nisu još uvijek rekle ni slova o sustavu koji je ubio dijete u Konjicu a u kojem nikom nije palo na pamet da podnese ili barem ponudi ostavku niti da izađe pred javnost i pokuša je uvjeriti da će sljedeće dijete koje dođe u tu crnu bolnicu preživjeti.
Sramota je, ma koliko rijetke galamdžije galamile da su za život, da nitko ne traži istinu o Jablanici koja se pretvorila u mutne poslove s donacijama i glumljenja dobrote da bi se omastio brk.
Galami li itko zbog istrage, lovi li se navodni krivac u kamenolomu kojeg je politika proglasila općim interesom ispod kojeg je onda nestao sav naš interes?
Nož u Krajini i krv u Mostaru
Galami li tko zbog djece u Brčkom preko koje je zamalo otkriven a onda skriven malo ozbiljniji lanac ili se više cijene lanci od života?
Priča li tko o nesretnom ubojici iz Krajine kojem su isprali mozak pa je ubio policajca i strahuje li netko o nekim drugim ispranim mozgovima zabrinut da netko drugi opet ne bi potegnuo nož?
Priča li itko o pretučenom mladiću u stanu u Mostaru koji je ostavljen da krvari zbog navijačkih rekvizita i koji je samo pukom srećom preživio ludilo koje se uvuklo u one koje štite malo jače mame i tate?
Galami li tko da se to ne ponovi i da to nije život u koji treba puštati djecu ili u svojim tišinama slavimo što su naši njihove bolje nego njihovi naše?
Sjećali se još netko dva oca koja godinama traže istinu o svojim ubijenim sinovima? Sjećate li se djeteta zbodenog u tramvaju, mladosti ubijene na pješačkim prijelazima ili vas zanimaju neki daleki životi i neke daleke smrti kako bi dokazali da ste veliki u dobroti i sakrili da ste sitni i nikakvi u svojem dvorištu jer strahujete od onih u lancima sustava koji vas drže u lancima poput robova?
Je li netko svjestan da sve naše šutnje na sva ubijanja ovog sustava i sistema odgaja nove generacije šutljivaca i daje krila generacijama odabranih da vladaju našim proračunima i gaze našu budućnost?
Jesmo li svjesni da se, birajući za koje ćemo zlo dići glas, navijajući za zlo onom pored sebe, pretvaramo u mlitavu masu koja će šutjeti, strahujući se tko će se pojaviti na sljedećem plakatu za izbore, i čekati da je spali bahati sustav.