U Bosni i Hercegovini hiljade ljudi svakodnevno rade, ali za državu – jednostavno ne postoje. Istina, ne baš direktrnom voljom države, ali nema ih u evidencijama, ne uplaćuju im se doprinosi, a o radničkim pravima mogu samo sanjati. 

Rade sezonske poslove u ugostiteljstvu, građevini, frizerskim salonima, na pijacama ili u trgovinama – često i po deset sati dnevno, za dnevnicu od 30 do 50 KM.

Država na velikom gubitku

Procjene pokazuju da siva ekonomija u BiH čini između 20 i 25 posto ukupne ekonomije, što je jedan od najviših udjela u regionu. To znači da gotovo svaki četvrti radnik radi u zoni koja izbjegava državne propise, iako je tačan broj gotovo nemoguće odrediti. 

Država svakako godišnje gubi stotine miliona KM poreza i doprinosa, ali mnogima bi bez takvog posla frižider ostao prazan. Rad “na crno” postao je način preživljavanja za one koji nemaju drugu opciju. Poslodavci se često pravdaju visokim poreskim opterećenjima, dok radnici pristaju na sve samo da imaju minimalan prihod. 

U takvom odnosu snaga, najviše gube oni koji rade – bez prava na bolovanje, godišnji odmor, zdravstveno ili penzijsko osiguranje. Oni koji nisu prijavljeni na Zavodu za zapošljavanje, a nemaju ni regulirano zdravstveno osiguranje, često se suočavaju s dodatnim problemom – troškovima liječenja koje moraju sami plaćati. Za mnoge, i običan odlazak ljekaru postaje luksuz.

„Radim ovako već pet godina i nikad nisam bio prijavljen. Nema onog klasičnog godišnjeg koji je plaćen, nema bolovanja koje je plaćeno, a plaća je jedina koja me drži. Stavr je sasvim jednostavna. Imate broj smjena koje radite i pomnoži se sa dnevnicom koja malo porasla ove godine“, kaže muškarac u četrdesetim uposlen u jednoj slatričarni u našem glavnom gradu. 

Ne radi se o objektu u samom centru grada, pa je čini se tu nešto lakše izbjeći inspekciju.

„Šta da radim. Treba ipak biti zadovoljan, jer mi je plaćeno na vrijeme i ne uskraćuje mi se ono što zaradim", naglasio je.

Inspekcijske službe i poreske uprave povremeno sprovode kontrole i otkrivaju hiljade neprijavljenih radnika godišnje, ali problem ostaje hroničan. Kazne su često manje od koristi koje poslodavac ima ako izbjegne prijavu, pa se ciklus ponavlja iz godine u godinu.

Nužan izlaz iz siromaštva

Siva ekonomija u BiH nije samo statistička kategorija, nego društvena slika u kojoj je neformalni rad postao uobičajen. Za jedne je to nužan izlaz iz siromaštva, za druge način izbjegavanja obaveza, a za državu – stalni gubitak koji koči razvoj i stabilnost sistema.

Za one koji rade u sivoj zoni, život je stalna neizvjesnost. Nikad ne znaju hoće li sutra imati posao, hoće li im dnevnicu neko uopće isplatiti, ni kako će se snaći ako se razbole ili povrijede. 

Mnogi godinama rade bez ijednog dana staža, bez prava na bolovanje i bez nade da će jednog dana ostvariti penziju. Iako su dio ekonomije koji svakodnevno pokreće točkove društva, ostaju nevidljivi – između statistike i stvarnosti, između preživljavanja i dostojanstva.

Strula naglašava da borba protiv neformalnog rada zahtijeva više od inspekcija. Potrebne su reforme: uprošćavanje regulative, smanjenje administrativnog opterećenja za poslodavce, bolja kontrola i motivacija za prijavu radnika. Povećanje „radnog morala” i povjerenja u državu i institucije. 

Analize iz drugih zemalja kažu da kada građani i poslodavci vide da država pruža usluge i da sistem funkcionira, spremnost da se ukine neformalni rad je veća . Fokus treba biti i na zaštiti radnika, kako bi bilo manje motivacije za rad „na crno” jer formalni posao donosi više sigurnosti i beneficija.

A o kaznama i novim izazovima vezano za rad na crno govori posljednji poznati primjer. Kineski radnici koji su zatečeni bez dozvola za rad na gradilištu solarne elektrane u Stocu, deportovani su iz Bosne i Hercegovine, a bilo ih je čak 71. Njihovom poslodavcu, izrečene kazne u iznosu od ukupno 37.500 KM (oko 19.000 eura). Pretpostavka je da su svima plaćane dažbine za jedan mjesec po osnovu minimalca, taj iznos bi bio veći, od izrečene kazne.