Stolice su prazne, a nema ni torte u glavnom sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Proslava 75. rođendana je skromna i sterilna. Razlog je naravno pandemija korone. Govornici - 130 šefova država i vlada - vide se samo na kratkim, unaprijed snimljenim video-porukama, piše DW.
Prije 75 godina je to bilo drugačije. 26. juna 1945. je 50 zemalja potpisalo Povelju Ujedinjenih naroda. Nakon strahota dva svjetska rata cilj je bio ni više ni manje nego uspostava svjetskog mira. "Vi biste trebali biti arhitekti jednog boljeg svijeta, u vašim rukama leži naša budućnost", rekao je tadašnji američki predsjednik Harry S. Truman predstavnicima zemalja osnivačica.
"U prvom redu se tu radilo o osiguranju mira", kaže politolog Matthias Dembinski iz Hessenske zaklade za istraživanje mira i sukoba. Po svaku se cijenu htjelo spriječiti nešto slično Drugom svjetskom ratu. Uz to su Ujedinjeni narodi imali i neke druge ciljeve: borbu protiv siromaštva i zalaganje za poštivanje ljudskih prava. "Osnivačima je pritom bilo važno naglasiti, da za to velike i moćne države snose posebno veliku odgovornost", kaže Dembinski.
Vijeće sigurnosti: mali gremij s velikim utjecajem
To se i do danas odražava u strukturi Ujedinjenih naroda. Njihov središnji organ je naime Vijeće sigurnosti. Ono odlučuje o slanju mirovnih snaga ili o uvođenju sankcija protiv pojedinih zemalja koje remete mir. Sastoji se o pet stalnih i deset nestalnih članica. Stalne su Kina, Francuska, Velika Britanije, Rusija i Sjedinjene Američke Države. Osim što naravno imaju pravo glasa, one raspolažu i s jednim ekskluzivnim pravom: na veto. Ulažući veto one mogu zaustaviti donošenje bilo koje odluke, bez obzira kako je glasalo ostalih 14.
"Problem je da to pravo veta ne odgovara današnjim odnosima snaga", smatra Dembinski. Zemlje poput Brazila ili Indije danas igraju puno značajniji ulogu u međunarodnim odnosima od primjerice Francuske ili Velike Britanije. "A kada se primjerice Indija ne osjeća tako zastupljenom kako bi u stvari trebala, raste frustracija - a time i spremnost da se politička odgovornost izmjesti iz okrilja UN-a."
Mirovne snage su uspješan koncept
Drugi bitan problem UN-a je u tome što je on ovisan o spremnosti zemalja članica na međusobnu saradnju. To je posebno jasno postalo za vrijeme tzv. Hladnog rata. U tom su se razdoblju stalne zemlje članice, takozvanih "velikih pet" - prije svega Sjedinjene Države i Sovjetski Savez - međusobno često blokirale u Vijeću sigurnosti. Tek krajem sukoba Istoka i Zapada 1991. je multilateralna saradnja ponovo procvjetala. Tako je Vijeće sigurnosti između 1989. i 1994. odobrilo 20 novih mirovnih misija i usedmorostručilo broj vojnika pod plavim kacigama.
Time se doduše uspjelo popraviti životne uvjete miliona ljudi, ali neke od tih mirovnih misija su i propale. Tako su se 1994. Plave kacige povukle iz Ruande, umjesto da spriječe genocid nad tamošnjim Tutsijima. "No bez obzira na mnoge opravdane kritike, mislim da je takozvano osiguranje mira jedna uspješna priča Ujedinjenih naroda", kaže Dembinski. "To je nešto što bi UN trebao nastaviti i proširiti."
No umjesto da još tješnje međusobno sarađuju, posljednjih godina je sve više državnika koji međunarodnu saradnju dovode u pitanje. "Budućnost ne pripada globalistima, već patriotima", rekao je Donald Trump na zasjedanju Opće skupštine UN-a prošle godine.
Želja za globalnom suradnjom
"U posljednje vrijeme vidimo da se veto sve češće koristi - i to i u nekim sasvim centralnim pitanjima", kaže Dembinski. Jedan je primjer ponašanje Rusije i Kine koje u Vijeću sigurnosti stavljaju veto čak i na "uistinu jednostavne mjere pružanja humanitarne pomoći ljudima u Siriji."
No usprkos svim blokadama i neuspjelim mirovnim misijama: Ujedinjeni narodi su potrebni i važni i 75 godina nakon njihova osnivanja. Jedna anketa provedena je među milion ljudi širom svijeta. 87 posto ih je uvjereno kako je međunarodna saradnja životno važna - pogotovo kada se na umu imaju problemi poput klimatskih promjena ili pandemije korone.
Na duge staze, uvjeren je Matthias Dembinski, ti veliki svjetski izazovi mogu pomoći jačanju značenja Ujedinjenih naroda. "Nadam se da će spremnost na zajedničko djelovanje - usprkos svim političkim proturječnostima - ipak rasti."
