Ispunile su se želje mnogih navijača diljem svijeta, pobjeda Španije slavila se na svim meridijanima globusa, ali najsimboličnije je skromno slavlje, koje je noćas osvijetlio u tamu zavijeni pojas Gaze.
Kao rijetko kada u modernoj historiji cijeli se svijet okupio oko jedne sportske momčadi, i ne bez razloga, jer zemlja za koju nastupaju nogometaši Crvene Furije postala je simbol političke ispravnosti.
Ne korektnosti, da budemo odmah jasni jer su mnoge druge zemlje, njihova politička rukovodstva, predstavnici sportskih saveza i navijači bili i više nego korektni – mudro su šutjeli na zbivanja u Gazi i brutalnu američku agresiju na Iran. Španci su donijeli drugačiju oluku, moralniju i težu, oni su odlučili da ih se zbivanja u svijetu, ipak, tiču i valjda je zato njihova pobjeda čista kao suza palestinskog djeteta.
Tokom cijelog prvnenstva stvari su se odvijale po nekoj, običnom svijetu, veoma irintantnoj logici. Bilo je vidljivo da se reprezentacije bogatih i moćnih zemalja favoriziraju i jasno da FIFA i njen predsjednik Gianni Infantino očigledno imaju prisnije odnose sa odabranom grupom ljudi. U tom moralnom cirkusu važnu ulogu odigrali su i domaćini sa svojim imperijalno bahatim ponašanjem.
Maltretirali su igrače i stručni štab Irana ograničavajući njihov boravak na tlu Sjedinjenih Američkih Država na 24 sahata, agenti njihovih tajnih službi presretali su članove timova, koji dolaze iz afričkih i nekih drugih zemalja sa muslimanskom populacijskom većinom.
Politika je, jasno je, uplela svoje prste u sportsko nadmetanje i to na način kakav svijet do sada nije vidio. Sumnja na favoriziranje i diskriminaciju dobile su svoj neposredan dokaz onoga trenutka kada je FIFA, nakon urgencije predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, odlučila ukinuti suspenziju zbog dobivanja crvenomg kartona igraču domaće selekscije Folarinu Balogunu.
Belginaci su protestvovali, ali na njihove prigovore čelnici svjetske kuće nogometa ostali su gluhi. Ono na šta FIFA nije mogla utjecati to je volja belgijskog tima da atomskim fudbalom razbije reprezentaciju SAD-a i izbaci ih sa takmičenja, što je širom svijeta dočekano uz slavlje i glasno javno klicanje. Stekao se osjećaj da su stvari fudbalske igre, nakon nasilnog presedana, koji su ishodili moćnici Trump i Infantino, vraćene u pravi kolosijek.
Sport je, na ovogodišnjetm svjetskom fudbalskom prvenstvu, dobio prvu, malu, bitku u borbi protiv razgoropađene politike. Politika i biznis, utisak je to koji dijeli većina navijača, oblikovali su ovogodišnji mundijal do mjere da je u nekim trenucima to postalo degutantno.
Mnogo se priče vodilo o tzv. pauzama za osvježenje, koje su presijecale ritam igre i dijelile fudbalsko poluvrijeme na američki sistem četvrtina. To je rađeno ne zbog brige za zdravlje igrača, ili navodno nepodnošljivih ljentih vrućina na tlu Sjeverne Amerike, nego zbog otvaranja prostora oglašavačkim divovima da predstave svoje klijente u eteru nogometnog prvenstva.
S jednakim nezadovoljstvom i čuđenjem navijači su posmatrali ceremoniju zatvaranja i show koji je izveden na poluvremenu finalne utakmice, sve svtari koje krše stroga fudbalska pravila u organizovanju utakmica. Amerikanizacija prvenstva je dosegla vrhunac, jer sve je bilo podređeno sponzorima velikih brendova i vlasnicima agencija koje prodaju marketinški prostor.
U svom tom amerikaniziranom cirkusu desile su se i neke nepredviđene stvari, koje su prvenstvu dale dozu humnosti. Kao potpuni autsajderi na prvenstvu su zasjali igrači nekih zemalja za koje su nadobudni mislili da im tamo uopće nije mjesto.
Blistale su reprezentacije Bosne i Hercegovine, Curacaoa, Zelenortskih ostrva i Norveške. Francuzi su sve do polufinalne utakmice demonstrirali kako kreativna i lijepa može biti fudbalska igra, ali su u srazu sa budućim svjetskim prvakom Španijom pokazali igračku nezrelost i taktičku nemoć.
Kada je Argentina savladala Englesu i plasirala se u finale prvenstva odmah je bilo jasno da će doći do duela dva različita pogleda na svijet.
Jedan je onaj Španije, koja nije prihvatila poslušničku ulogu u prekrajanju svjetskog političkog poretka, a drugi je onaj Argentine, čiji je predsjednik veliki saveznik Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua. Čak je i igra fudbalera nalikovala politikama njihovih zemalja – Španci su bili moćni, razigrani ali pošteni, Argentinci, prljavi, grubi i bezobrazni. Ako ima neko da nije gledao finalnu utakmicu zbog njega ćemo spomenuti da su Španci, u svim segemntima fudbalske igre, nadigrali Argentince.
Osvojili su prvenstvo i zasluženo slavili, iako su grubim nasrtajima i fizičkim provokacijama, odmah po završetku utkamice, Argentinci pokušali pokvariti slavljenički pir.
Njihovo se slavlje prelilo na ostatak svijeta, a najupečatljivije je ono koje su Palestinci pojasa Gaze organizovali na ulicama svojih razrušenih gradova. Ima u svemu tome i kosmičke pravde, jer dok su se dresovima argnetinske reprezentacije hvalili izraelski političari, zlurado ismijavajući humanizam Španaca, na tribinama američkih stadiona mogle su se vidjeti palestinske zastave.
Taj prkos, to nepristajanje da se bude podanik, isticali su, među ostalim i navijači Bosne, ali najdoljedniji u podršci Palestini i osudi izraelskih ratnih zločina u pojasu Gaze bili su Španci.
Bude čovjeku nekako baš milo, oko srca, kada vidi da režiser, u direktnom TV prijenosu, zumira slavnog španskog glumca Javiera Bardema i cijeli svijet vidi kako on ogrnut palestinskom zastavom bodri svoju fudbalsku momčad. Zbog te zastave danas cijeli svijet voli Španiju i raduje se njenom uspjehu. Ole.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.