Većina ljudi o slijepom crijevu zna samo dvije stvari: da nam zapravo nije potrebno i da, ako pukne, moramo hitno na operaciju. Za ovakav (ne)zasluženi status najzaslužniji je Charles Darwin. Engleski prirodnjak ga je opisao kao rudimentarni organ, ostatak od naših predaka koji su se hranili biljkama i imali veće organe za varenje. Više od jednog vijeka to tumačenje oblikovalo je medicinsko mišljenje.
Međutim, nauka danas zna da je slijepo crijevo organ koji je evolucija iznova „osmišljavala“ i da je mnogo zanimljiviji nego što mislimo.
Slijepo crijevo je mala vrećica koja se odvaja od početnog dijela debelog crijeva. Evolucione analize pokazuju da se organ sličan ovom nezavisno razvio najmanje 32 puta kod različitih vrsta sisara (torbari, primati, glodari). Kada se neka osobina razvija više puta nezavisno, biolozi to nazivaju konvergentna evolucija. To ukazuje da je njegovo postojanje davalo dovoljnu prednost da bi ga priroda iznova favorizovala.
Daleko od toga da je beskorisno, ono obavlja dvije ključne funkcije.
Ono sadrži limfoidno tkivo koje pomaže tijelu da nauči razlikovati bezopasne bakterije od štetnih patogena. Posebno je aktivno tokom djetinjstva i adolescencije, proizvodeći antitijela (poput imunoglobulina A) koja neutrališu uzročnike bolesti.
Slijepo crijevo služi kao "mikrobno utočište". Kada teške infekcije ili dijareja "isperu" korisne bakterije iz crijeva, one koje su ostale zaštićene u slijepom crijevu preživljavaju i pomažu da se probavni sistem ponovo naseli dobrim mikrobima.
Starije kliničke pretpostavke sugerisale su da uklanjanje slijepog crijeva može smanjiti plodnost kod žena zbog ožiljaka na jajovodima. Međutim, velike studije su opovrgle ove tvrdnje, utjecaj na plodnost ne spada u funkcije ovog organa.
U prošlosti, kada su harale teške dijarealne bolesti, slijepo crijevo je bilo ključno za preživljavanje jer je brzo obnavljalo crijevnu floru. Danas, u svijetu čiste vode, higijene i antibiotika, taj evolucijski pritisak je nestao.
Istovremeno, rizici poput upale (appendicitis) su ostali. Moderni život stvorio je nesklad: struktura koja je nekada bila velika prednost, danas je često medicinski rizik. Ovo ilustruje princip evolucijske medicine – priroda nas optimizuje za uslove u kojima su živjeli naši preci, a ne za udobnost i sigurnost savremenog svijeta.