Nije samo Milorad Dodik, nakon presude i scenarija napisanog s malo ozbiljnijim igračima od države, podigao bijelu zastavu nakon čega je rekao da se vidimo za šest godina.
Ako Bosna i Hercegovina i on budu postojali.
Bijela zastava dignuta je u ovoj zemlji, u kojoj je zastavarenje jedan od glavnih poslova i unosnih zanimanja, odavno i na svim stranama. Pitanje je samo kakav je vjetar tjera da se vijori.
Osim u broju mrtvih, nema puno razlike između novosadske tragedije i pogibije u mjestu Sijeračke stijene, na magistralnom putu kod Foče.
U oba slučaja, na ovaj ili onaj način, ubojica je sustav koji je, zanemarujući svoju osnovnu funkciju, izabrao mutne poslove umjesto stvaranje sigurnog i normalnog okruženja za život.
Bogovi na cuclama
Čulo se nakon pogibije liječnice koju je usmrtio odron kako su ceste na tom području katastrofalne, kako se odavno nije radilo ništa na njima i kako će trebati pronaći novac da se nešto napravi kako bi se izbjegle neke nove smrti.
Nitko, ama baš nitko, od onih koji su dio sustava i koja ga muzu, nije preuzeo odgovornost i nije priznao da je sustavu važniji lik nego djelo i to ne samo onog koji kaže da će nakon presude činiti što narod kaže, nego svih malih bogova ustoličenih po proračunskim cuclama.
Negdje, u nekim normalnim svjetovima u kojima kao i ovdje građani plaćaju ceste i ustoličene bogove da se brinu o njima, letjela bi i guzica i glava iste sekunde nakon što se ustanovio uzrok pogibije. Kod nas, daleko od normalnog svijeta, nije se dogodilo ništa.
Moralo se zakukati nad sudbinom velikog boga i njegov lagodan život izdignuti iznad smrti koja je ubila sve nas a da to i ne znamo.
Iscijeđeni i obezglavljeni
U Srbiji se nakon strašne tragedije u kojoj je sustav još jednom potvrdio na čijoj je strani, digao narod na noge i još je na nogama, ma koliko to više medijima nije zanimljivo. Kod nas, narod i narodi su i bez glave i bez nogu i izgleda da ima samo one udove koji bole za sve i koji mogu mahati bijelom zastavom.
Nije ovo prvi put da sustav ubija one koji ga masno plaćaju. I nije prvi put da se iscijeđeni i obezglavljeni narod ponaša kao da se ništa nije dogodilo i kao da netko u redovima običnih smrtnika nije sljedeći.
Ubijao je ovaj sustav bebe u mostarskoj bolnici pa nitko nije pokazao kajanje, kamoli dobio nogu u precijenjeno dupe. Ubilo je i mostarsko nebo djecu pa nitko nije odgovoran za kobni let, a trebale su letjeti mnoge usijane glave koje nisu razmišljale o posljedicama pretrpanog aviona.
Palo je i brdo u Neretvu zbog pohlepnog kopanja i nitko još nije našao vremena u pravosuđu da se pozabavi pohlepom kao što se još uvijek čeka odgovor na obrušavanje stijena na Donju Jablanicu iz kamenoloma kojeg je stranka, koja bi sada da se vrati u fotelje, nekada proglasila strateškim interesom.
Ceste broje bezbroj smrti koje su skrivili bahati sinovi koje su očevi učinili nedodirljivima i bezbroj je bolesti uznapredovalo jer se ovdje jedina briga vodi za napredak na platnoj listi i u ispraznoj karijeri.
Naši i njihovi
Može se ovako nabrajati u nedogled i svatko će pronaći neki slučaj u kojem je sustav okrvavljenih ruku ispod kojeg je netko ušutkan i mrtav.
No, ništa od nabrojanog i nenabrojanog nije istjerao – a i neće - one koji sustav plaćaju i kojem se sustav klanja samo mjesec pred izbore, i to lažno, na ulice.
Nije ih krvavi sustav natjerao na galamu, na krik, vapaj niti na glasni plač. Prosulo se tek nešto po društvenim mrežama a to će algoritam brzo izbirati objavama o pevaljkama, influencerima i jeftinim receptima.
Obezglavljeni i otupljeni nisu u stanju natjerati sustav da se boji onih koji ih plaćaju i u stanju su samo mahnuti bijelom zastavom.
Problem je, ma koliko se šaputalo da su svi isti, u tome što se ne može protiv ubojica u sustavu zagalamiti pod istom zastavom jer nije isto kad nas ubijaju naši i kad nas ubijaju njihovi.
Stoga je najjednostavnije šutjeti pod bijelom zastavim i predati se sustavu koji obećava, a između neispunjenih obećanja naplaćuje i ubija.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta