Satelitski snimci otkrili su drevni sistem razrađenih mega-zamki u obliku lijevka, koje su vjerovatno izgradili lovci i stočari kako bi hvatali plijen na visokim nadmorskim visinama sjevernog Čilea. Novo istraživanje andskog pejzaža i ljudi koji su tamo živjeli identificiralo je 76 kamenih čakua, zamki dugih stotinama metara i korištenih za hvatanje vikunje, divljeg srodnika alpake.
Slične strukture pronađene su u drugim sušnim regionima svijeta, uključujući Bliski istok, ali ovo je prvi put da je takva koncentracija otkrivena na ovom području, što postavlja mogućnost da one prethode zamkama koje su koristile Inke.
"Dugo je postojalo neslaganje između onoga što su nam arheološki i etnohistorijski izvori govorili o životu u Zapadnim dolinama sjevernog Čilea tokom kolonijalnog perioda", rekao je dr Adrian Oyaneder sa Univerziteta u Ekseteru i dodao:
"S jedne strane, arheološka istraživanja su ukazivala na postepeno opadanje lovačkih i sakupljačkih aktivnosti od 2000. godine p.n.e., sa uvođenjem pripitomljenih životinja i biljaka. Ali, historijski izvori, poput španskih poreskih zapisa od 16. do 19. vijeka, pominju „uru“ ili „uro“, što je bio generički termin za populacije sakupljača koje su bile od malog ekonomskog interesa za kolonizatore".
Koristeći javno dostupne satelitske podatke, dr Oyaneder je ispitao područje od 4.600 kvadratnih kilometara sliva rijeke Kamarones, fokusirajući se na planinska područja koja su do sada ostala malo proučena. Tokom četiri mjeseca, identificirao je ogroman broj novih lokacija od arheološkog interesa. Među lokacijama je bilo 76 čakua, pri čemu je velika većina bila u obliku slova V, formirana od dvije „antene“ izgrađene od suhih zidova, visokih oko 1,5 metra i prosječne dužine 150 metara. One su se sužavale ka ograđenom prostoru od oko 95 kvadratnih metara, koji bi bio iskopan ili uspostavljen do dubine od oko dva metra, dovoljno da zarobi sve životinje koje su lovci u njega istjerali.
Svi čakui bili su smješteni na strmim padinama, usmjereni nizbrdo, a neke su koristile prirodne topografske karakteristike za stvaranje jedne od antena. Također su bile na nadmorskoj visini unutar uobičajenog raspona vikunja.
"Moja reakcija kada sam vidio prvi čaku bila je da je provjerim dvaput, pa čak i triput. U početku sam mislio da je to jedinstvena pojava, ali kako sam napredovao sa svojim istraživanjem, shvatio sam da su svuda u visoravnima i u količini koja nikada ranije nije zabilježena u Andima. A onda kada sam počeo da čitam radove i knjige o toj temi, posebno radove Tereze Buise-Kasanj i Olivije Haris, bilo je referenci na čokele, specijalizovane grupe lovaca na vikunje, i riječi koje se specifično odnose na ljude koji love pomoću čakua", rekao je dr Oyaneder.
On je identificirao skoro 800 malih naselja, u rasponu od pojedinačnih zgrada ne većih od kvadratnog metra do grupa od devet ili više struktura.
"Ono što otkrivamo je da je ovaj prostor naseljavao niz ljudskih grupa od 6000. godine p.n.e. do 18. vijeka. Ove grupe su se strateški kretale kroz visoravni, prvenstveno vezane za lovne resurse, posebno vikunje. Dokazi ukazuju na preklapanje načina života, kombinujući lov i sakupljanje sa agropastoralnim praksama, i mrežu kratkoročnih sezonskih naselja i ispostava koje su pomagale ljudima da se kreću po surovom i teškom terenu", rekao je dr Oyaneder.