Dok se ruski predsjednik Vladimir Putin usmjerava na rat u Ukrajini, mnogi njegovi ključni saveznici širom svijeta osjećaju se zapostavljeno, pa čak i iznevjereno. Režimi u Venezueli, Siriji, Kubi i Iranu, koji su godinama računali na podršku Moskve, otkrivaju da Rusija nije bila prisutna onda kada je najviše trebalo, kaže više izvora upoznatih s ovom situacijom.
U Venezueli sada mnogi zvaničnici smatraju da je saradnja sa Rusijom bila samo “papirnati tigar”, nešto što izgleda impresivno na prvi pogled, ali nema stvarnu snagu da pruži zaštitu u kriznim trenucima. Nakon što je bivši predsjednik Nicolás Maduro uhapšen u okviru američke operacije, vlasti u Caracasu privatno optužuju ruske i kubanske partnere za ozbiljne propuste, uključujući neuspjeh da spriječe prijetnje uprkos ranijim upozorenjima.
Kubanski obavještajci, koji su činili jezgru zaštite Madurove vlade, nisu uspjeli predvidjeti ni spriječiti opasnost, dok su sistemi protivzračne odbrane koje je isporučila Moskva, poput S-300 i Buk-M2, podbacili u zaštiti vazdušnog prostora. Takođe, tehnička podrška u oblasti cyber‑odbrane, na koju se Venezuela oslanjala, pokazala se nedovoljnom tokom američkih napada koji su izazvali ozbiljne nestanke struje.
Izvori navode da je povjerenje između Venezuele, Kube i Rusije sada “potpuno narušeno”, te da trenutno vodeći ljudi u Caracasu nemaju mnogo izbora osim prihvatiti američke ponude za saradnju i distancirati se od dosadašnjih saveznika.
Slična razočarenja primjetna su i u drugim režimima koji su dugo bili bliski Moskvi. Sirijski predsjednik Bašar al‑Asad bio je primoran potražiti utočište u Moskvi nakon što je ruska vojna podrška praktično nestala, dok se Kuba suočava s teškom humanitarnom krizom bez značajne pomoći Rusije, što neke analitičare navodi da vjeruju da bi mogla biti “sljedeća domino kocka koja pada”.
Iran, koji se prošle godine suočio s američkim bombardovanjima i koji se sada bori s masovnim protuvladinim protestima, također osjeća posljedice Putinovog fokusa na Ukrajinu. Teheran je, uprkos formalnim strateškim partnerstvima, dobio uglavnom retoričku podršku Moskve, ali ne i znatnu pomoć u trenucima kada je bio izložen spoljnim pritiscima.
Ukupno gledano, ova serija događaja ukazuje na to da se Putin fokusira na svoje prioritete, posebno rat u Ukrajini, što je mnoge njegove dosadašnje partnere ostavilo izloženim i rasplamsalo sumnje u pouzdanost Rusije kao zaštitnika svojih saveznika.