U zbirci Muzeja sjevera na Univerzitetu Aljaske više od 70 godina čuvala su se dva fosilizirana dijela kičme za koje se vjerovalo da pripadaju vunastom mamutu. Otkriće je to koje je obećavalo promjenu svega što znamo o izumiranju ovih ledenodobnih divova, ali umjesto toga, pretvorilo se u jednu od najneobičnijih priča u modernoj paleontologiji, piše Science Alert.
Fosile je još početkom pedesetih godina prošlog vijeka pronašao naturalista Otto Geist u unutrašnjosti Aljaske, stotinama kilometara od obale, na području gdje su nalazi kostiju mamuta, bizona i konja bili uobičajeni.
Decenijama niko nije sumnjao u njihovu autentičnost. Izgledali su kao kosti mamuta, pronađeni su na mjestu gdje su živjeli mamuti i bili su pohranjeni uz druge kosti mamuta. Međutim, nedavna analiza otkrila je šokantnu istinu – kosti uopšte ne pripadaju kopnenoj životinji.
Sve je počelo u sklopu muzejskog projekta "Udomi mamuta", čiji je cilj sistemski datirati fosile iz ogromne zbirke kako bi se pronašao najmlađi primjerak i preciznije odredila vremenska linija njihovog izumiranja na Aljasci.
Naučnici su znali da je većina mamuta nestala prije otprilike 10.000 godina, iako su izolovane populacije preživjele na otocima sve do prije otprilike 4.000 godina. Kada su na red došli Geistovi fosili, poslali su ih na radiokarbonsko datiranje na Univerzitet u Kaliforniji. Rezultati su bili zapanjujući: jedan fosil bio je star između 1.900 i 2.700 godina, što znači da bi taj "mamut" hodao Aljaskom dok je Rimsko carstvo bilo na vrhuncu. To bi ga činilo najmlađim mamutom ikad pronađenim na kopnu.
Glavni autor studije Matthew Wooller ostao je u šoku: "Bio sam potpuno zapanjen. No, onda se uključila racionalna naučna strana mozga i shvatio sam da moramo obaviti još forenzičkog posla."
Prva naznaka da nešto nije u redu stigla je analizom stabilnih izotopa. Podaci su pokazali da su se ove "životinje" hranile gotovo isključivo morskim organizmima, što je bilo potpuno nespojivo s prehranom vunastog mamuta, koji je bio biljojed.
Konačan odgovor stigao je nakon DNK analize. Rezultati su potvrdili da kosti ne samo da ne pripadaju mamutu, već potiču od dvije potpuno različite vrste kitova: ulješure i grenlandskog kita.
Rješenje jedne zagonetke odmah je otvorilo drugu: kako su kosti dva morska sisara završila više od 400 kilometara u unutrašnjosti?
Naučnici su razmotrili nekoliko teorija. Jedna je mogućnost da su kitovi doplivali uzvodno drevnim rijekama, no potok Dome, kraj kojeg su kosti nađene, premalen je za takve divove. Druga teorija je da su kosti donijeli grabljivci ili da su ih drevni domoroci transportovali kako bi ih koristili kao alat.
Ipak, najvjerovatnije objašnjenje je ujedno i najjednostavnije, ljudska greška. Vjeruje se da je došlo do zamjene etiketa prilikom katalogiziranja. Otto Geist je prikupljao fosile širom Aljaske, i na obali i u unutrašnjosti, te je vrlo moguće da su se kosti kitova slučajno pomiješale s fosilima s nalazišta Dome Creek.