Najnoviji modeli i teorije uzimaju u obzir potvrđenu izdržljivost organske materije pronađene na udaljenim svemirskim stijenama. To znači da život poslan u svemir udarima kometa u određenim okolnostima može izdržati ekstremne uslove.
Panspermija je teorija koja pretpostavlja da se život može širiti svemirom preko asteroida, kometa i drugih tijela. Kada se osnovni gradivni elementi života razviju na jednoj planeti, snažni udari mogu izbaciti materijal u svemir, koji zatim može dospjeti u druge svjetove i tamo potencijalno „zasijati“ život.
Jednačina za život na Veneri
Dok naučnici decenijama raspravljaju o prenosu materijala između Zemlje i Marsa, fokus se sada proširio i na Veneru. Istraživači sa Univerziteta Johns Hopkins koristili su okvir nazvan „jednačina za život na Veneri“, sličan poznatoj Drakeovoj jednačini. Model procjenjuje vjerovatnoću postojanja života kroz tri faktora: nastanak života, njegovu otpornost i kontinuitet pogodnih uslova u Venerinim oblacima.
Preživljavanje ekstremnih uslova
Glavni izazov je preživljavanje putovanja kroz vakuum, radijaciju i visoke temperature. Ipak, istraživanja meteorita pokazala su da organski materijal može izdržati ove uslove. Koristeći takozvani „model palačinke“, naučnici su modelirali raspadanje meteora u Venerinoj atmosferi, gdje se fragmenti raspršuju i završavaju u oblacima – jedinom dijelu Venere gdje su uslovi donekle pogodni za život.
20 milijardi čestica u milijardu godina
Rezultati sugerišu da je tokom vremena ogroman broj mikroskopskih ćelija mogao biti prenesen sa Zemlje na Veneru. Procjenjuje se da je u milijardu godina moglo biti preneseno oko 20 milijardi takvih čestica, što znači da bi godišnje u Venerine oblake moglo stići oko 100 potencijalno održivih jedinica.
Iako model ima ograničenja, on pokazuje da je međuplanetarni prenos života moguć. To implicira da bi eventualno otkriće života na Veneri moglo imati porijeklo sa Zemlje, a ne nužno predstavljati potpuno nezavisan oblik nastanka života.