Tim naučnika uspio je da po prvi put rekonstruiše genetski i društveni profil protoapeninske zajednice koja je živjela u sjeverozapadnoj Kalabriji prije oko 3.500 godina. Ovo istraživanje, koje su predvodili stručnjaci Istraživačkog centra za antički Mediteran Instituta Maks Plank, Harvarda i Univerziteta u Bolonji, pružilo je pogled bez presedana na istoriju ove populacije, rodbinske veze i običaje zajednice čiji su ostaci pronađeni u pećini Grotta della Monaca, u Italiji.
Među ostacima osoba sahranjenih na tom mjestu pronađen je i najstariji poznati dokaz šokantne veze oca i kćerke, njihov sin.
Pećina Grotta della Monaca, smještena u planinskom vijencu Polino, jedno je od najvažnijih prahistorijskih nalazišta u Kalabriji. Poznata je po ranim dokazima vađenja ruda bakra i željeza, kao i po pogrebnoj namjeni.
Analizom drevne DNK iz ljudskih ostataka datiranih između 1780. i 1380. godine prije nove ere, naučnici su otkrili kako se ova mala planinska zajednica uklapa u širi genetski pejzaž bronzanog doba Sredozemlja, saopštilo je Društvo za unapređenje nauke Maks Plank.
Genetske veze i dijete incesta
"Naša analiza pokazuje da je populacija iz pećine Grotta della Monaca imala jake genetske veze sa grupama sa Sicilije ranog bronzanog doba, ali da su joj nedostajali utjecaji iz istočnog Sredozemlja kakvi su otkriveni među njihovim sicilijanskim savremenicima. To pokazuje da je, uprkos vezama koje su postojale preko Mesinskog moreuza, tirenska Kalabrija imala sopstvenu demografsku i kulturnu putanju", rekao je Frančesko Fontani, prvi autor studije objavljene u žurnalu Communications Biology i naučnik iz Istraživačkog centra za antički Mediteran.
Uprkos geografskoj izolaciji, zajednica nije bila genetski zatvorena. Kod dvije osobe su otkrivene predačke veze s populacijama iz sjeveroistočne Italije, što ukazuje na mobilnost na velike udaljenosti i protok gena širom poluostrva. Genomi su također otkrili da je postojalo miješanje sa evropskim lovcima-skupljačima, neolitskim zemljoradnicima iz Anadolije i stepskim stočarima, što su uobičajene genetske komponente u Evropi bronzanog doba. Ipak, one su ovdje formirale lokalni pečat, navodi se u saopštenju.
Interdisciplinarni pristup, koji kombinuje genomske, arheološke i antropološke podatke, također je otkrio organizaciju sahranjivanja zasnovanu na polu i srodstvu unutar pogrebne zone pećine.
Šokantno je otkriće veze roditelja i djeteta, što je prvi jasan genetski primjer incesta u prahistorijskom evropskom kontekstu.
"Ovo otkriće naglašava razliku između nedvosmislenih bioloških dokaza i njihovog društvenog značenja. Ovaj izvanredan slučaj može da ukaže na kulturno specifično ponašanje u ovoj maloj zajednici, ali njegov značaj ostaje nejasan", rekla je Alisa Mitnik, šefica grupe Odjeljenja za arheogenetiku Instituta za evolucionu antropologiju Maks Plank i starija autorica studije.
U studiji se navodi da je „pomoću analize rodbinskih veza identifikovano da je otac individue GMO007 bila individua GMO022“.
„Koristeći unilateralno naslijeđene genetske markere, utvrdili smo da ove dvije jedinke ne dijele zajedničku matrilinearnu vezu. Ovi genetski dokazi nedvosmisleno pokazuju da je GMO007 bio sin individue GMO022 i njegove kćerke“, piše u studiji.
Kako se navodi, ovo je najstariji slučaj incestoidne veze identifikovan u arheološkim podacima, a postoje samo tri slična slučaja u drevnoj populaciji, u Irskoj, Izraelu i na Malti.
Mlijeko i intolerancija na laktozu
Izotopski i genetski podaci ukazuju na to da su pojedinci iz Grotte della Monaca praktikovali stočarstvo, konzumirajući mlijeko i mliječne proizvode uprkos tome što su nosili genetske varijante povezane sa intolerancijom na laktozu kod odraslih.
"Ovaj paradoks ilustruje kako kulturna adaptacija može da prethodi genetskoj evoluciji. Ovi ljudi su razvili strategiju ishrane koja im je omogućila da napreduju u izazovnom planinskom okruženju, uprkos nedostatku genetske tolerancije na laktozu", rekla je Donatela Luizeli, šefica Laboratorije za drevni DNK Univerziteta u Bolonji i jedna od autorica studije.
Otkrića redefinišu i ulogu pećina u obrednom i društvenom životu protoapeninskih zajednica. Umjesto da služi kao izolovan ili simboličan prostor, čini se da je Grotta della Monaca funkcionisala kao kolektivno mjesto sahranjivanja, koje je učvršćivalo zajednički identitet i porodične veze male grupe.
"Smještena na više od 600 metara nadmorske visine na planini Polino, Grotta della Monaca nastavlja da otkriva ključne dokaze o prvim složenim društvima južne Italije, ali i o biološkim i kulturnim korijenima ljudske raznolikosti, rekla je Feliče Laroka, speleoarheološkinja i direktorica istraživanja u Grotta della Monaca.