Svemir se možda neće širiti zauvijek. Najnovija istraživanja sugerišu da bi mogao završiti spektakularnim „Velikim sažimanjem“. Hoće li novi podaci potvrditi ovu dramatičnu teoriju?
Gotovo stoljeće živimo s idejom da se svemir nezaustavljivo širi, vođen misterioznom tamnom energijom, te da ga čeka hladna i usamljena vječnost. No, najnoviji podaci i teorijski modeli sugerišu dramatičan preokret.
Ako su nova otkrića o evoluciji tamne energije tačna, naš svemir možda neće trajati vječno. Umjesto toga, mogao bi se urušiti pod vlastitom gravitacijom u spektakularnom događaju poznatom kao „Veliko sažimanje“, piše Science Alert.
Standardni model kosmologije, poznat kao Lambda-CDM, desetljećima je bio temelj našeg razumijevanja svemira. U njemu grčko slovo lambda (λ) predstavlja kozmičku konstantu, koju je Albert Einstein prvobitno uveo u svoje jednačine kako bi postigao statičan svemir, što je kasnije nazvao svojom „najvećom greškom“.
Ironično, ta konstanta je vraćena u upotrebu nakon otkrića iz 1998. godine, da se širenje svemira ubrzava. To je impliciralo da je lambda pozitivna i da djeluje kao stalna odbojna sila.
Međutim, nova opažanja i istraživanja tamne energije unijela su nemir među naučnike. Mapiranjem milijardi galaksija, sumnja se da tamna energija možda nije konstantna, već da njena snaga s vremenom slabi.
Ova „anomalija“ otvorila je vrata potpuno novim teorijama. Jednu od najzanimljivijih predložili su fizičari Henry Tye sa Univerziteta Cornell i njegovi saradnici. Njihov model sugeriše da tamna energija nije jedinstvena sila, već kombinacija dvije komponente koje djeluju zajedno.
Prva komponenta je polje hipotetičkih, ultralakih čestica poznatih kao aksoni. Te čestice prožimaju cijeli svemir i njihova energija trenutno pokreće ubrzano širenje. Međutim, njihov utjecaj s vremenom slabi.
Druga komponenta je sama kozmička konstanta, ali s ključnom razlikom, ona je negativna. Negativna konstanta djeluje suprotno od pozitivne: umjesto da gura, ona privlači, djelujući kao stalna gravitaciona sila koja teži sažimanju svemira.
U današnjem svemiru, potisak aksona još uvijek nadmašuje privlačenje negativne konstante. No, kako utjecaj aksona bude slabio, ravnoteža će se neizbježno preokrenuti.
Prema izračunima ovog tima, svemir ima konačan životni vijek od oko 33,3 milijarde godina. Budući da je svemir trenutno star oko 13,8 milijardi godina, to znači da nam preostaje nešto manje od 20 milijardi godina.
Model predviđa da će se širenje nastaviti još oko 11 milijardi godina, dok svemir ne dosegne maksimalnu veličinu, otprilike 1,7 puta veću od današnje. Nakon toga, ekspanzija će stati i počet će suprotni proces.
Faza sažimanja bit će brža i dramatičnija od širenja, trajat će oko 8 do 9 milijardi godina. Galaksije će se početi približavati, zvijezde sudarati, a pozadinsko zračenje sve više zagrijavati dok se prostor skuplja.
Sve će završiti urušavanjem cjelokupne materije natrag u jednu, beskonačno gustu i vruću tačku, singularnost, baš kao u trenutku prije Velikog praska.
Važno je napomenuti da je ovo samo jedan od mogućih scenarija. Model „Velikog sažimanja“ zavisi od toga hoće li buduća posmatranja potvrditi da tamna energija zaista evoluira.
Kozmolozi s nestrpljenjem čekaju nove podatke s nadolazećih misija poput svemirskog teleskopa Euclid.
„Za svaki život želite znati kako počinje i kako završava,“ rekao je Tye.
„Dobro je znati da će, ako se podaci potvrde, i svemir imati svoj kraj.“
Iako ove kosmičke drame nemaju nikakav uticaj na naš svakodnevni život, one zadiru u najdublja pitanja našeg postojanja.
Saznanje da i svemir ima svoj vijek trajanja, baš kao i mi, daje nam novu perspektivu i osjećaj poniznosti.
Ideja o kosmičkoj simetriji, početak u vatrenom prasku i kraj u vatrenom sažimanju, ima snažnu filozofsku privlačnost.
Hoće li se svemir nastaviti širiti u hladnu prazninu ili će se vratiti svojim počecima, pitanje je na koje će odgovor dati naredna desetljeća naučnih istraživanja.