Obalna područja bogata muljem mogu se suočiti sa znatno većim rizikom od cunamija, što je vjerovatno bio ključni faktor katastrofe u japanskoj regiji Tohoku 2011. godine. Nova studija sugeriše da je upravo prisustvo sedimenta učinilo okeanske talase mnogo razornijim nego što bi to bili u slučaju čiste vode.
Analiza katastrofe iz novog ugla
Podsjećamo, snažan zemljotres u blizini obale Honshua 11. marta 2011. izazvao je cunami koji je usmrtio više od 19.000 ljudi i doveo do nuklearne katastrofe u Fukušimi. Naučnici sa Univerziteta u Leedsu analizirali su snimke iz helikoptera i upoređivali podatke sa Google Eartha kako bi precizno izračunali brzinu i oblik talasa.
Ključna otkrića analize
Ekstremna strmina: Čelo talasa bilo je nevjerovatno strmo, s uglovima od 25 do 59 stepeni.
Velika brzina: Uprkos preprekama, talas se povremeno kretao brzinom do 45 kilometara na sat (13,1 m/s).
Neujednačen tok: Umjesto da se širi i postaje plići, talas se kretao neujednačeno i zadržavao svoju razornu moć duboko u unutrašnjosti.
Blato kao multiplikator sile
Dok se cunami kretao preko kopna, podizao je ogromne količine gline i mulja, čime je njegova gustoća drastično porasla.
Veća masa, veći udar: Pošto je blato teže od vode, sila kojom je ova gusta masa udarala u zgrade bila je višestruko veća nego što predviđaju standardni modeli koji simuliraju čistu vodu.
Neprestana erozija: Istraživači su otkrili da je talas erodirao tlo najmanje dva kilometra u unutrašnjosti, konstantno povlačeći nove sedimente i održavajući svoju destruktivnu snagu.
Potreba za novim procjenama opasnosti
Ova studija naglašava da se prilikom procjene opasnosti od cunamija na obalama bogatim muljem moraju uzeti u obzir izmijenjena hidrodinamika i veća udarna sila gustog čela talasa. Bez uključivanja ovih faktora, stvarna opasnost za obalna naselja ostaje potcijenjena.