Kapljica jantara stara 99 miliona godina sačuvala je muhu u prizoru nalik horor filmu – iz njene glave izbija plodište zombi-gljivice, piše CNN. Ovaj i još jedan fosil, mladi mrav zaražen sličnom gljivicom, najstariji su poznati dokazi o bizarnom prirodnom fenomenu u kojem parazitske gljivice preuzimaju tijela svojih domaćina i na kraju ih ubijaju.
„Jantar nam pruža rijetku priliku da vizualiziramo drevne ekološke odnose očuvane u fosilima“, rekao je Yuhui Zhuang, doktorand sa Instituta za paleontologiju Univerziteta Yunnan u jugozapadnoj Kini.
„Ova dva fosila su izuzetno rijetka – među desetinama hiljada primjeraka jantara koje smo pregledali, samo nekoliko njih prikazuje simbiotske odnose između gljivica i insekata“, rekao je Zhuang, glavni autor studije objavljene 11. juna u časopisu Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences.
Manipulacija ponašanjem domaćina
Zhuang i kolege opisali su dvije dosad nepoznate vrste drevnih gljivica iz roda Ophiocordyceps, koje su identifikovali analizom fosila. Koristili su optičke mikroskope i mikrokompjutersku tomografiju kako bi stvorili trodimenzionalne prikaze zaraženih insekata.
Prva vrsta, Paleoophiocordyceps gerontoformicae, pronađena je na fosilu mrava, dok je druga, Paleoophiocordyceps ironomyiae, otkrivena na muhi.
Danas su neke vrste Ophiocordycepsa poznate kao zombi-gljivice, jer mogu manipulirati ponašanjem svojih domaćina – što je inspirisalo i poznatu videoigru te HBO seriju The Last of Us.
Prema Zhuangovim riječima, otkriće ukazuje da su kopneni ekosistemi još u razdoblju krede bili ekološki složeni i da su zombi-gljivice tada možda već igrale ulogu predatora koji kontrolišu brojnost insekata.
Zombifikacija još u doba dinosaura
Danas parazitske gljivice poznate kao entomopatogene gljivice inficiraju širok spektar insekata – mrave, muhe, pauke, cvrčke i kornjaše, navodi Prirodoslovni muzej u Londonu.
Kod takozvanih mrava „drvosječa“, spora gljivice prodire kroz slabu tačku na glavi insekta, stiže do mozga i mijenja njegovo ponašanje kako bi osigurala širenje gljivice, objasnio je Conrad Labandeira iz Prirodoslovnog muzeja Smithsonian, koji nije učestvovao u studiji. On smatra da je sličan proces zombifikacije vjerovatno postojao i kod ovih fosilnih primjeraka.
„Većina entomopatogenih gljivica ubija domaćina kako bi razvila plodište“, rekao je João Araújo, koautor studije i stručnjak iz Danskog prirodnjačkog muzeja. On ističe da je zaraza muhe posebno zanimljiva jer su one danas rijetko pogođene tim gljivicama.
Budući da je otkriven mali broj fosila drevnih parazitskih gljivica, još uvijek se malo zna o njihovoj evoluciji. Araújo smatra da su obje životinje bile već mrtve od infekcije kada su ostale zarobljene u ljepljivoj smoli drveta, koja se kasnije pretvorila u jantar.
„Izgubljena raznolikost parazita igrala je značajnu ulogu u oblikovanju života kakvog danas poznajemo“, rekao je Phil Barden, paleobiolog sa Tehnološkog instituta New Jerseyja. On ističe da fosili često prikazuju samo djelić šire slike, bez svih mikroorganizama koje su ti insekti nosili.
„Nevjerovatno je da je ovakva prirodna bizarnost postojala još u zlatno doba dinosaura“, dodao je Edmund Jarzembowski, profesor sa Prirodoslovnog muzeja u Londonu.
Fosili potiču iz Mjanmara, zemlje bogate nalazištima jantara. No, zadnjih godina pojavile su se etičke zabrinutosti zbog izvora jantara iz regije zahvaćene građanskim ratom. Autori studije navode da su primjerci kupljeni prije 2017. godine, te da nisu povezani s oružanim sukobima.