Njegovo ime odjeknulo je krvlju natopljenim ulicama iranskih gradova. "Pahlavi se vraća", prkosno su vikali neki demonstranti. "Živio šah!"
Amin, bio je odgovor iz dijelova Washingtona, gdje ne nedostaje ličnosti koje Rezu Pahlavija vide kao spasitelja na čekanju, čovjeka predodređenog da Iran oslobodi gušenja i ekstremizma islamskog režima koji je svrgnuo njegovog oca 1979. godine, piše Telegraph.
Ipak, usred rastućeg entuzijazma za prognanog prijestolonasljednika, koji se pojavio kao neočekivana figura u protestnom pokretu, hor iskusnih glasova poziva Donalda Trumpa da ne riskira ponavljanje grešaka iz prošlosti.
Strahuju da bi se Pahlavi mogao pokazati kao još jedan Ahmed Chalabi, prognani pretendent kojeg Washington slavi kao čovjeka koji će spasiti bliskoistočnu državu, samo da bi kod kuće bio odbačen.
U deceniji prije američke invazije na Irak 2003. godine, Chalabi se dodvorio neokonzervativnim teškašima, uvjeravajući Donalda Rumsfelda, Paula Wolfowitza i Richarda Perlea da je idealan nasljednik Sadama Huseina.
Iako su Amerikanci dali Chalabiju, koji je umro 2015. godine, visoku ulogu u iračkoj prelaznoj vladi, ubrzo je postalo jasno da većina Iračana ne može podnijeti tog čovjeka.
Kada su birači konačno dobili svoju riječ 2005. godine, njegova stranka je osvojila samo 0,5 posto glasova.
Pahlavi, 65-godišnji nasljednik iranskog Paunovog prijestolja, dijeli neke osobine s Chalabijem: ljubaznost, uglađenost i dar za stjecanje moćnih saveznika u inostranstvu.
Tokom vikenda, prema Axiosu, vodio je tajne razgovore sa Steveom Witkoffom, Trumpovim partnerom za golf i izaslanikom za sve.
Također je dobio entuzijastičnu podršku visokih zvaničnika u Izraelu, održavši sastanak visokog profila s Benjaminom Netanyahuom, premijerom te zemlje, 2023. godine.
Ali, kao i u slučaju Chalabija, ostaje nejasno koliko je Pahlavi popularan u svojoj zemlji.
Neki analitičari upozoravaju da bi pokušaj nametanja njegovog položaja, čak i kao prelaznog vođe, iranskom narodu mogao izazvati krvoproliće, građanski rat ili čak fragmentaciju Irana.
„Primjer Chalabija je važan“, kaže Renad Mansour iz Chatham Housea, istraživačkog centra za međunarodna pitanja.
„Ono što smo naučili iz Iraka, i iz mnogih drugih konteksta, jeste da neko ko se vraća nakon decenija u egzilu nema lokalnu podršku. Ideja da se takva ličnost može jednostavno vratiti i preuzeti mandat naroda je recept za neuspjeh.“
Čini se da su ta upozorenja stigla do Bijele kuće. Trump je posljednjih dana zauzeo oprezniji ton od nekih svojih savjetnika i do sada je odolio pozivima da se lično sastane s Pahlavijem.
„Djeluje veoma fino“, rekao je Trump za Reuters u srijedu. „Ali ne znam kako bi se ponašao u svojoj zemlji. Ne znam da li bi njegova zemlja prihvatila njegovo vodstvo.“
Teško je procijeniti da li sve veći broj Iranaca zaista vidi Pahlavija kao spasitelja.
Tokom ranijih talasa nemira, njegova uočena rezervisanost i nedostatak održivog angažmana narušili su njegov ugled.
Tokom neuspjelog ustanka 2019. godine, dok su mu pristalice izjavljivale lojalnost pod vatrom, fotografisan je na ronilačkom odmoru na Karibima.
Od tada se čini da su lekcije naučene. U odsustvu bilo kojeg drugog efikasnog lidera opozicije, većina potencijalnih rivala čami u zatvoru, Pahlavi je sve više postao simbol okupljanja za inače fragmentirani protestni pokret.
Optimisti kažu da bi Pahlavi mogao biti ličnost iz iranske prošlosti sposobna da oslobodi svoj narod od užasne sadašnjosti i da ga povede ka slobodnijoj i optimističnijoj budućnosti.
Nema sumnje da istinska naklonost i prema Pahlaviju i prema monarhiji postoji u dijelovima zemlje, posebno u zapadnim i južnim provincijama koje su historijski podržavale dinastiju Pahlavi.
Međutim, negdje drugdje podrška može biti slabija, više utemeljena na nostalgiji ili očaju nego na uvjerenju.
Neki analitičari kažu da slogani koji podržavaju monarhiju često izražavaju odbacivanje režima, a ne jasnu želju za vraćanjem prijestolja ili da Pahlavi sam preuzme vodstvo.
„Budući da je Islamska Republika po definiciji antimonarhistička, skandiranje 'Živio šah' često je provokacija“, kaže Maziyar Ghiabi, direktor perzijskih i iranskih studija na Univerzitetu u Exeteru. „Šah se koristi kao simbol neslaganja.“
Protivljenje Pahlaviju je također stvarno. Mnogi Iranci se sjećaju vladavine pokojnog šaha i brutalnosti Savaka, njegove omražene tajne policije.
Drugi smatraju da je njegov sina razmažen, neharizmatičan i previše neiskusan da bi vladao ogromnom, složenom i izmučenom zemljom u koju nije kročio skoro pet decenija.
Među određenim manjinama, posebno Kurdima, Azerbejdžancima i Balučima, antipatija prema imenu Pahlavi je duboko ukorijenjena. U nekim regijama pogođenim protestima, skandiranja su odražavala ovu nelagodu: "Smrt tlačitelju, bio on kralj ili vrhovni vođa."
Činjenica da su takve podjele već vidljive unutar protestnog pokreta samo pojačava potrebu za oprezom.
„Ako režim padne i neko poput Reze Pahlavija dođe na vlast, to je najlakši put do unutrašnjeg sukoba“, kaže profesor Ghiabi.
„Razni segmenti iranskog društva, počevši od etničkih manjina, bili bi nezadovoljni. To je najsigurniji način za destabilizaciju zemlje i moglo bi dovesti do građanskog rata i separatizma.“