''Naše antifašističko naslijeđe i ratno iskustvo ne dopuštaju nam da šutimo pred nepravdom'', kaže se u jednom od poziva na sarajevske prosvjede za slobodnu Palestinu.
Čini se kako smo svu u toj zemlji čijim se nasljeđima umotavamo kratkovidni i da vidimo samo na daleko jer nam kao naša savjest ne da da šutimo pred nepravdom osim ako je ta nepravda nama pred nosom.
Nedopuštanje šutnje
Nije bilo poziva na ulice niti poziva na naše naslijeđe kad se govori o nepravdama prilikom raspodjele pomoći nakon svakih poplava, kad se trebao u Konjicu okupiti za bolničku nepravdu zbog koje je jedno dijete otišlo u smrti, kad se zataškavaju zločini i kriminal onih koji su sve nedodirljiviji.
Gdje je nedopuštanje šutnje kad je u pitanju šutnja pravosuđa nad zlostavljanim djetetom, kad govorimo o šikaniranim radnicima, o robovima koji hodaju pored nas i štrajkaju glađu? Gdje je dizanje glasa nad političkim nepravdama kakve se trpe na tri i četiri strane u ovoj zemlji koja se hvali svojim srcem za druge a šuti o svom sljepilu za sebe?
I bezbroj je primjera u kojem smo trebali zagalamiti kako nas naše nasljeđe i iskustvo navodno tjeraju da ne ostanemo nijemi. No, mi šutimo za sve oko nas i pravimo se hrabri nad nekim drugim bitkama.
Jasno je da se naši trenutni jadi u miru ne mogu uspoređivati sa stradanjima i patnjama u ratnim razaranjima i da treba podignuti glas i za stradavanja nevinih diljem svijeta pa i u Palestini. Jasno je da je čovječanstvo upravo uljuljala šutnja i odvela ga u vrtlog iskrivljenih vijesti. Jasno je da svijetu treba više glasova.
Jadi i nepravde
No, nejasno je kako nam srce radi samo na daljinu i eventualno za cuke i mace koje treba spasiti s ulica. Šutimo čak, unatoč nasljeđu i iskustvu, za umorne vapaje zbog naših rijeka i šuma od kojih se trebamo već početi opraštati jer su neki veliki igrači. Osi su shvatili da smo mali i učinili nas još manjima u svojoj šutnji a mi se pravimo da ne vidimo da gubimo još jedno nasljeđe i da ćemo ostati bez jednog iskustva.
Tužno je da se ''pored izražavanja saosjećanja, upućuju i konkretne zahtjeve institucijama, vlastima BiH i građanima da zauzmu jasan, moralan i pravno utemeljen stav'' nikada nije našlo u nekom priopćenju za javnost i pozivu koji se tiče Bosne i Hercegovine i svih njezinih jada i nepravdi unatoč tome što je bezbroj potreba za zahtjevima, nemoralnih stavova i djelovanja mimo prava.
Iako je uvijek dobro misliti na druge nego na sebe, tužno je kako smo pristalu šutjeti za sve ono što se događa kod nas a da smognemo hrabrosti samo za one akcije u kojima nemamo utjecaja.
Jasno je, ako treba ponoviti, da treba dignuti svoj glas za nevine žrtve ludih ratnih pohoda i planova. Jasno je da je svaki glas važan. Nejasno je, a to treba ponavljati, kako sebi nismo važni i da ne možemo toliko sindikata udružiti kada treba spašavati pregaženi ponos u ovoj zemlji.
Valjda se na daljinu nemamo kome zamjeriti.