U Memorijalnom centru Potočari do sada je ukopano 6765. žrtva srebreničkog genocida. Među tim žrtvama, prije nekoliko godina, svoj vječni smiraj, našle su i kosti braće Senada Smajića, iz srebreničkog sela Lipovac u mjesnoj zajednici Sućeska. Braća Smajić, Ešef i Mirsad ubijeni su u julu 95. godine, kada su spas pokušali naći preko podrinjskih šuma do slobodne teritorije u Tuzli.
Podsjećaju svakog dana
"Ešef je imao 27. a Mirsad kojeg smo svi zvali Dževad 26. godina. Zadnji put sam Mirsada vidio na Jaglićima a Ešefa sam viđao u toku puta. Ešef je ekshumiran 2017. a Mirsad 2007. godine. Pronašli smo ih u grobnicama u Kamenici i Ravnicama. Ešefovo tijelo je kompletno ukopano a Dževadovo nekompletno-kaže Senad kojem su srpski vojnici ubili oca Jusufa u julu 1992. godine u blizini sela Podravanje.
Svojim sinovima dao sam imena svoje braće, jer me oni svakog dana podsjećaju, na one koji nikog ni popreko nisu pogledali, a kamo li nekom nažao učinili. Nažalost, iza njih nije ostalo djece, ali imaju moja djeca, koja ih nikada neće zaboraviti", kaže Smajić i dodaje da se najbolje osjeća u svom selu gdje se družio, igrao i uživao sa braćom.
"Ništa na ovom svijetu ne može vratiti moju braću ali ne postoji mjesto gdje se bolje osjećam, nego gdje smo zajedno živjeli. Kada su nas protjerali u julu 95. imao sam 21. godinu i prešao sam nakon sedam dana Maršom smrti. Kao da je bilo jučer, to nikada ne mogu zaboraviti. Ne mogu zaboraviti ni činjenicu da smo sve dali za ovu zemlju, svoje najmilije, a u njoj se osjećamo kao siročad", kaže i dodaje da zimi živi s porodicom u Ilijašu a ljeti provodi u Lipovcu i bavi se uzgojem malina.
Ne mogu se osloniti na državu
"Demobilisani sam borac i imam nekih tristotinjak maraka primanja. Nezaposlen sam i da bi normalno živio i izdržavao majku, suprugu i dva sina, moram se snalaziti i raditi ono što znam i umijem. Ne mogu se osloniti na državu, jer dobro znamo, kako živimo i koliko o nama brinu. Godinama obrađujem maline, radim lakše građevinske poslove jer imam i zdravstvenih poteškoća ali se borim", kaže Senad koji sa suprugom Fahretom svakog ljeta, provodi dane u rodnom mjestu, udaljenom dvanaest kilometara od Srebrenice.
"Iz godine u godinu, vidim da je ovdje sve teže i teže. Narod je prepušten sam sebi a i sve nas je manje. I ovih što stalno žive i ovih što žive pola godine. Ja ću dolaziti dok god sam živ, pa bio jedini. To mi je još ostalo da hodam istim putem kojim su hodali Ešef i Dževad", kaže Senad.