Čim se najavi pošiljka moćnijeg oružja sa Zapada isti se tren iz Moskve čuju prijetnje da to ne rade jer će Kremlj narediti upotrebu nuklearnih glava. Iako stručnjaci ne vjeruju da će se to dogoditi jer i Zapad ima konja za takvu trku pa bi žrtve svih strana bile goleme, činjenica je kako je Vladimir Putin uspio svijet učiniti nuklearno najnesigurnijim još od kubanske raketne krize 1962. Ruska strategija nacionalne sigurnosti definirala je da se nuklearno oružje može upotrijebiti i kao sredstvo odgovora na napad konvencionalnim oružjem ako bi u opasnost došla opstojnost države.
Joseph S. Nye Jr. profesor sa uglednog Sveučilišta Harvard u analizi koju je objavio Australski institut za stratešku politiku (ASPI) potanko je objasnio sve aspekte nuklearnih prijetnji i naoružanja.
Kad se Sovjetski Savez raspao 1991., Ukrajina je naslijedila popriličan dio nuklearnog arsenala ali je Budimpeštanskim memorandumom iz 1994., pristala vratiti nuklearne glave Moskvi u zamjenu za obećanje Rusije, Velike Britanije i SAD-a da će se poštovati njezin suverenitet i granice. Rusija je drsko prekršila ovo obećanje kada je 2014. anektirala Krim i posve pocijepala memorandum invazijom na Ukrajinu 24. februara. Dosta je onih koji smatraju da je Ukrajina učinila sudbonosnu grešku kad je pristala predati svoj nuklearni arsenal Rusima. I naš fizičar Tonči Tadić više je puta izjavio kako je uvjeren da ovog rata ne bi bilo da je Ukrajini ostalo samo deset nuklearnih projektila.
Devet država ima nuklearno oružje
Profesor Joseph S. Nye Jr. podsjeća da je početkom 1960-ih američki predsjednik John F. Kennedy predviđao da će najmanje 25 država imati nuklearno oružje do sljedeće decenije. No, to se nije dogodilo. Države članice Ujedinjenih naroda su 1968., pristale na ugovor o neširenju nuklearnog naoružanja koji je tada ograničio nuklearno oružje na pet država koje su ga već imale (SAD, Sovjetski Savez, Britanija, Francuska i Kina). Danas takvo naoružanje ima samo devet država, uz pet navedenih, tu su još i Izrael, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja. Također postoji još niz država koje imaju tehnološku sposobnost brze izrade nuklearnog oružja i koje razmatraju tu opciju.
"Neki analitičari sugeriraju da bi proliferacija, odnosno naglo bujanje moglo biti dobra stvar, jer bi svijet nuklearno 'naoružanih dikobraza' bio stabilniji od svijeta nuklearnih vukova i nenaoružanih zečeva. Po njihovom mišljenju, Rusija se ne bi usudila napasti Ukrajinu s nuklearnim oružjem. Također postavljaju pitanje zašto bi neke države trebale imati pravo na nuklearno oružje, dok ga druge nemaju", ističe harvardski naučnik.
Drugi pak zagovaraju ukidanje cjelokupnog nuklearnog oružja, što je cilj sadržan u Ugovoru UN-a o zabrani nuklearnog oružja iz 2017., koji ima 86 potpisnika, ali ne i onih država koje imaju nuklearne glave.
Skeptici ovog pristupa tvrde da, iako bi odbacivanje nuklearnog oružja mogla biti vrijedna dugoročna težnja, napori da se to postigne prebrzo, mogli bi povećati nestabilnost i vjerovatnost sukoba. Pravi etički izazov, tvrde oni, nije postojanje nuklearnog oružja, već vjerojatnost njegove uporabe. Možda bi bilo bolje da čovječanstvo nije naučilo iskoristiti snagu razdvojenog atoma 1930-ih; ali to se znanje ne može dokinuti, pa je bolje usredotočiti se na smanjenje rizika njegove uporabe u ratovanju.
Joseph S. Nye Jr. koristi paralelu pa objašnjava da zamislimo primjerice situaciju da živimo u susjedstvu koje trpi stalne razorne provale, napade i razbojništvo.
„Jednog dana neki od vaših susjeda odluče opremiti svoje kuće masivnim eksplozivnim napravama te postave znakove upozorenja ispred kuća kako bi odvratili uljeze. Problem je što će, ako se ti uređaji koriste, i vaša kuća biti oštećena – veli Joseph S. Nye Jr.
Šta biste vi tu učinili?
„Možete zamoliti svoje susjede da koriste sistem samo za obranu od uljeza, a ne za prijetnju drugima. Možete ih potaknuti da instaliraju dodatne uređaje za smanjenje rizika od nesreće i zahtijevati naknadu za rizik koji vam nameću. Mogli biste ih uvjeriti da poduzmu korake za demontiranje sistema jednom u budućnosti, kada se za to pronađu relativno sigurni načini…, objašnjava profesor te dodaje kako su grubom analogijom, ovo vrste uvjeta sadržanih u Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja iz 1968., i zato je ruska invazija na Ukrajinu tako opasna.
„Rusija nije samo prekršila svoje eksplicitno sigurnosna garancija prema Budimpeštanskom memorandumu nego i nagovještava nuklearnu eskalaciju kako bi druge odvratila od priskakanja u pomoć Ukrajini. Time slabi tabu protiv tretiranja nuklearnog oružja kao uobičajenog oružja za ratovanje - konvencije koju je nobelovac Thomas Schelling nazvao najvažnijom globalnom normom od 1945.
Smatra također kako oni koji misle da će invazija naučiti druge države da bi bile sigurnije ako imaju nuklearno oružje, previše pojednostavljuju povijest. Ne može se pretpostaviti da se ništa ne bi dogodilo da je Ukrajina zadržala svoje nuklearne glave iz sovjetske ere.
Uostalom, takvo oružje ne dolazi spremno za korištenje samo tako da se uzme 's police'. Nuklearni fisijski materijal u sovjetskim projektilima stacioniranim u Ukrajini morao bi u međuvremenu biti preoblikovan i prenamijenjen.
„Ne samo da bi za to bilo potrebno vrijeme i stručnost, već bi moglo ubrzati rusku intervenciju. Kada se države približe nuklearnom pragu, ulaze u 'dolinu ranjivosti' koja može smanjiti njihovu sigurnost i povećati opću nestabilnost. Čak i kada je moguće zamisliti stabilno odvraćanje u regiji, ono može biti vrlo riskantno – objašnjava.
Kada dođe do ubrzanog gomilanja nuklearnog oružja, šanse za nenamjernu ili slučajnu uporabu obično se povećavaju, upravljanje potencijalnim nuklearnim krizama postaje kompliciranije, a uspostavljanje kontrola koje bi jednog dana mogle pomoći u smanjenju uloge nuklearnog oružja u svjetskoj politici postaje sve teže.
„Definitivno, što je veće širenje tobože odbrambenog oružja, veći su rizici od dizanja u zrak cijelog susjedstva. Prava lekcija iz ruskog rata u Ukrajini je: da moramo ojačati postojeći sporazum o neširenju oružja i suzdržati se od radnji koje ga narušavaju", zaključio je američki profesor.
