Na današnjoj sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija o situaciji u Bosni i Hercegovini, primijećene su jasno izražene razlike između članica međunarodne zajednice u pogledu buduće uloge Ureda visokog predstavnika (OHR), a i prema samoj situaciji u BiH.
Kao što je Raport već izvijestio, Ruska Federacija i Kina istakle su od ranije poznati stav da je OHR postao nepotreban i da bi se njegova misija trebala završiti, a posebne kritike su imali na račun visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta.
S druge strane predstavnici Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Evropske unije dali su snažnu podršku nastavku mandata OHR-a i visokog predstavnika.
Ono što je obilježilo obraćanja većine predstavnika u Vijeću sigurnosti UN-a jeste to da su svi mahom pozdravili povlačenje neustavnih zakona u Narodnoj skupštini RS, najavljene prijevremene izbore za predsjednika u tom entitetu, kao i imenovanje Ane Trišić-Babić za v.d. predsjednicu RS. Sve skupa su ocijenili kao doprinos stabilizaciji političke situacije u zemlji.
Dijalog unaprijed osuđen na propast
Baš kao da su svi problem u BiH uzrokovani napadima na ustavni poredak proteklih mjeseci, s ovim potezima nestali, članice Vijeća sigurnosti UN-a pozvali su sve strane u BiH na dijalog i provedbu reformi neophodnih za evropski put naše zemlje.
Kao što smo izvijestili SAD su u Vijeću sigurnosti UN-a pozivima na 'lokalna rješenja' poručile da očekuju da odgovornost za funkcionisanje države BiH u potpunosti preuzmu domaći politički lideri.
Međutim, u trenutku kada političke stranke u vlasti na nivou BiH, prije svega SNSD koristi svoje institucionalne pozicije da blokiraju procese i nameću vlastita rješenja, sigurno je da povlačenje međunarodnog intervencionizma može ostaviti BiH bez mehanizama za deblokadu, koji su bili ugroženi i u vrijeme veće posvećenosti međunarodnih aktera, naročito SAD procesima u BiH.
Primjerice, kako očekivati dogovor i dijalog s SNSD-om koji krši odluka Ustavnog suda BiH na pitanju državne imovine i svojata tu imovinu u entitetu RS kao entitetsku,a ne državnu?
I još, to, kao i druga brojna pitanja koristi kao instrument političkog pritiska i destabilizacije.
Ili, kako da bilo kakav dijalog rezultira dogovorom svih strana ako HDZ BiH blokira napredak na reformama kroz zahtjeve za izmjene Izbornog zakona po modelu koji im garantuje trajnu dominaciju u vlasti i odlučivanju.
Samo ova dva primjera govore da će dijalog na koji su danas pozivali iz Vijeća sigurnosti UN-a političke aktere u BiH , u sadašnjim okolnostima biti puno teži od olako izrečenog poziva I konstatacije kako se u BiH situacija’stabilizirala’ povlačenjem neustavnih zakona.
Ako se zna da su SNSD i HDZBiH ‘u skladnom dijalogu’ bili i u vrijeme najžešćih napada iz RS-a na ustavni poredak BiH i da će ga i nastaviti, jer uglavnom imaju iste stavove o BiH, s kojima se ne slaže bošnjačka strana, onda se već sada može reći da će takav dijalog ‘propasti’.
Prijeti li BiH još veća paraliza institucija
A, ukoliko pak SNSD I HDZBiH nastave insistirati ‘kroz dijalog’ na svojim ‘rješenjima’ za BiH bez eventualnog međunarodni nadzora i mogućnost nametanja rješenja od visokog predstavnika , onda sadašnja ‘deeskalacija’ situacije u BiH, kako je vide u Vijeću sigurnosti UN-a, ide ka tome da od unutrašnjih političkih sporova prerastu u institucionalnu paralizu.
Iako bi za svaku zemlju koja teži da bude u potpunosti suverena j demokratska, prekid međunarodnog intervencionizma i oslanjanje na unutrašnji dijalog I rješenja trebao biti pozitivan znak, za BiH u ovom trenutku i sadašnjoj situaciji kada su ‘vukovi obukli janjeće kože’ to ne može biti dobro.
U tom smislu, naročito bi bio rizičan završetak uloge OHR-a, bez jasnog unutrašnjeg mehanizma koji bi bio brana barem onim potezima koji su spriječeni u korist BiH upravo kroz okvir djelovanja OHR-a.
Zato bez obzira na opći stav Vijeća sigurnosti UN-a da je u BiH došlo do deeskalacije situacije uzrokovane napadima na ustavni poredak,, jasno je da bez međunarodnog posredovanja i jasnog autoriteta koji može intervenirati u kriznim situacijama, Bosna i Hercegovina i dalje ostaje izložena političkim pritiscima i mogućnosti da interesi pojedinih etnonacionalnih elita nadvladaju interese države kao cjeline.