Dok u Sarajevu traje jedna od najnapetijih sjednica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC) u posljednjih nekoliko decenija, dolazak italijanskog diplomate Antonija Zanardija Landija dodatno je podgrijao spekulacije da je već izvjesno da je on nasljednik Christiana Schmidta.
Međutim, sve više indicija ukazuje da se ne radi o procesu postizanja konsenzusa, već o odluci koju će SAD, koristeći svoj politički utjecaj, nastojati nametnuti ostalim partnerima u PIC-u.
Iako njegov izbor još nije formalno usaglašen, dolazak Antonija Zanardija Landija u Sarajevo u trenutku intenzivnih pregovora dobija i širu političku dimenziju.
Posebno jer Italija, kao članica EU, u ovom trenutku, pristajući na dolazak Landija u Sarajevo i prije njegovog eventualnog imenovanja djeluje izvan linije dijela evropskih partnera koji nisu za njegov izbor.
Rim je stao uz SAD
Upravo zato njegova posjeta ne djeluje samo kao diplomatski obilazak, već i kao signal da Rim aktivno s SAD gura vlastitog kandidata, uprkos činjenici da unutar EU ne postoji jedinstven stav.
Takav potez dodatno naglašava da se ne radi o proceduralnom procesu, već o ozbiljnom političkom nadmetanju ili pokušaju nametanja SAD ovog kandidata što očigledno Italiji u ovom kontekstu ne smeta.
Takvu procjenu dodatno osnažuje činjenica da je američki državni sekretar Marco Rubio javno podržao Landijevu kandidaturu. Riječ je o neuobičajeno direktnom političkom signalu iz Washingtona, budući da se podrška pojedinom kandidatu za visokog predstavnika do sada nije iskazivala prije postizanja saglasnosti među ključnim međunarodnim akterima.
Zbog toga poruka Rubia predstavlja demonstraciju američke namjere da zadrži presudan utjecaj na budući rad OHR-a i političke procese u BiH.
Iako među vodećim članicama PIC-a i dalje postoje ozbiljna neslaganja oko izbora novog visokog predstavnika, kombinacija Rubiove javne podrške i Landijevog dolaska u Sarajevo šalje poruku da je Washington spreman iskoristiti sve raspoložive političke mehanizme kako bi upravo njegov kandidat danas dobio potrebnu podršku da preuzme funkciju visokog predstavnika u BiH.
Istovremeno to znači da su SAD spremne na 'zavrtanje ruku' samo je pitanje koja će sredtva za to iskoristiti.
Podsjetimo, dok SAD otvoreno insistiraju na Landiju, Francuska, Njemačka i Velika Britanija favorizuju francuskog diplomatu Renea Troccaza. Ipak, ostaje pitanje do koje mjere i koliko dugo će evropske sile biti spremne suprotstavljati se američkom stavu, posebno nakon što je State Department bez diplomatskih rukavica javno saopćio koga želi vidjeti na čelu OHR-a.
Dosadašnja praksa pokazuje da evropske države rijetko ulaze u otvoreni politički sukob sa Sjedinjenim Državama kada je riječ o BiH.
Pristup EU mlak i neuvjerljiv
To se pokazalo i tokom prošlogodišnje političke krize izazvane napadom na ustavni poredak BiH, kada Evropska unija nije ponudila jedinstven i efikasan odgovor. Ključnu ulogu u deeskalaciji tada su preuzele upravo SAD, dok je Brisel uglavnom ostao po strani.
Već tada bilo je vidljivo da je Evropska unija prepustila Washingtonu vodeću ulogu u upravljanju krizom, prilagođavajući se naknadno novim političkim okolnostima. To se ogledalo i kroz povratak evropskih diplomata kontaktima sa vlastima entiteta RS nakon višemjesečne političke distance.
Sjedinjene Države imale su odlučujuću ulogu i u procesu koji je doveo Christiana Schmidta do ostavke, bez ozbiljnijeg protivljenja evropskih partnera. Zbog toga nije isključeno da će se sličan scenario ponoviti i danas, te da će Washington, formalnim ili neformalnim pritiscima, na kraju osigurati imenovanje svog kandidata.
Pitanje koje ostaje otvoreno nije da li SAD imaju dovoljno političke snage da proguraju Landija, već postoji li u ovom trenutku bilo ko unutar PIC-a spreman da se tome ozbiljno suprotstavi.
Jer, u odnosu na snažnu američku ofanzivu oko Landija , pristup EU djeluje mlako i politički neuvjerljivo, uz očigledan nedostatak jedinstvene strategije.