"Skup nade 26. maja" za pristalice Vučićevog SNS-a koje su jutros, ranom zorom stigle u Beograd kako bi učestvovali na kontramitingu predsjednika Srbije, ima različito značenje.
Kako piše Nova.rs za jedne je zaista skup nade i obećanja da će "sutra biti bolje", za druge je današnji dan samo "izlet u srbijansku prijestonicu", dok je za treće, one najvažnije, tiho silovanje. Upravo ovako su ljudi sa Kosova koje su reporteri ovog portala zatekli ispred i okolo Palate Srbija na travi, betonskim pločama i na trotoaru, opisali svoje današnje putešestvije.
Ispred Palate Srbija ima svega i svačega, doslovno rečeno, piše ovaj portal.
Pristalice SNS-a raštrkani su svuda – jedni sjede kod fontane i brčkaju ruke, drugi su zaposjeli okolne kafiće, treći vježbaju aplaudiranje i slogan namjenjen predsjedniku Vučiću, a ima i onih koji su se izuli i opustili na zelenoj travi.
Oko 70 autobusa sa Kosova krenuli su još sinoć put Beograda. Mnogi putnici su umorni, nije im ni do čega jer su proveli 12 sati u putu, a kako nam pričaju, imali su mnogo problema dok se nisu „usidrili“ kod Palate Srbija.
Kolege iz Komunalnog preduzeća u Gnjilanu Miloš Mikić i Darko Đokić kažu za Nova.rs da su iscrpljeni od puta, a tek ih čeka ono zbog čega su došli.
"Plašim se hoću li izdržati do večeras, već sam bio zaspao na travi. Ali nema veze, odmorit ćemo se kad dođemo kući, bitno je da predsjednik vidi da smo došli zbog njega. Rano je, ima još nekoliko sati do skupa, ali prošetat ćemo, šta da radimo. Možda ćemo otići do tržnog centra, kažu ljudi da je blizu, možda ima nešto da se kupi“, priča Miloš gledajući u Dragana.
"Nećemo nigde ići, bojim se da se ne izgubimo. Sjedi ćemo ovde, imamo vodu, sendviče, dao nam je čovjek sve. Sklonit ćemo se u hlad ako ugrije, samo da ne bude kiše jer onda ne znam šta ćemo, nisam ponio ništa od stvari“, dodaje Drako.
Jedni jedu, drugi mašu zastavom i kačketima sa inicijalima predsjednika države, a kad ih pitaju zbog čega su ovdje, kažu „Rekli su nam da dođemo, dobili smo 30 eura“.
Rama Aljdija iz Kosovske Kamenice došao je „da vidi predsjednika“. Tako kaže, dok je njegov sin Vidaje došao zbog tate.
„Došli smo sa komšijama, kažu idemo svi zajedno zbog predsjednika. Dobro smo putovali, malo me noge bole, ali nije strašno. Protegao sam se već“, priča Rama.
Dodaje da ih je puno došlo sa Kosova, a iz njegove porodice samo on i sin.
"Stara majka je ostala kući, nepokretna je, pa ne može. Inače bi došla i ona. Što da ne? Lijep je dan. Samo nek smo zdravi svi“, poručuje Vidaje.
Prišli smo jednoj grupi žena koje su bile naslonjene jedna na drugu ispod improvizovanog suncobrana. Mučile su se kako da ga namjeste, a da ne pada. Tužne su, umorne, a na pitanje mogu li razgovarati, kažu „Možemo, ali nemojte nas slikati zbog ovoga što ćemo vam reći“.
„Ovo je tiho silovanje. Silovanje. Drugačije se ne može nazvati. Ostavili smo djecu dole da bismo došli ovdje. Pokvario nam se autobus ispred Leskovca, mislite da je neko došao da nas pita kako smo? Tretiraju nas kao stoku, samo im je bitno ‘da smo sve na broju’. Kao ovce. Ima li nade za bolji život? Možemo li da se nadamo? Nemamo ništa protiv predsjednika, da se razumijemo. Ali ova prisila da dođemo ovdje je silovanje. Teško nam je, dole gdje živimo je teško, ostavili smo same, ne daj Bože da se nešto desi, da ih neko napadne. Svo radno sposobno stanovništvo je došlo u Beograd. Na Kosovu su ostala samo djeca i nemoćni, ne dao Bog da krenu Albanci, ko će im pomoći?“.