Hadž bukvalno znači “poći na jedno mjesto”. Islamski se ovo odnosi na godišnje hodočašće muslimana u Mekku sa namjerom izvršavanja određenih vjerskih obreda prema metodi opisanoj od Poslanika Muhammeda, a.s.. Mnogobrojni su kur'anski ajeti koji govore o hadžu, Kabi i drugim pojavama i pojmovima vezanim za ovu temu.
Hadž rekapitulira cijelo duhovno putovanje čovjeka na zemlji. Kao obred koji je ustanovio Ibrahim, a.s., u čast Jedinoga Boga, hadž se svakim svojim dijelom naslanja na Poslanikov primjer i praksu.
Obavljanje hadža, koje bezbrojni muslimani vrše stoljećima, dolazeći po žegi i hladnoći, izbliza i izdaleka, pješke i na kamilama, u čamcima i na konjima, sa visokih planina ili udaljenih ostrva, samo po sebi je džihad, nastojanje i ulaganje truda na Božijem putu.
Za vrijeme tavafa, u moru ljudi stiče se svijest o činjenici da je jedina bitna razlika među ljudima pred Bogom njihova unutarnja čistoća i duhovni karakter.
Hadž je u određeno vrijeme, u kojem, dok se hadžija nalazi u ihramu, nije dozvoljeno da se sastaje sa svojom ženom, da ružno govori i da se svađa sa drugim hadžijama.
Hadž predstavlja ibadet koji iziskuje određeni fizički i psihički napor. Za taj put je potrebna opskrba, a najbolja opskrba je takvaluk. Oni koji su bili na hadžu znaju da je ovo uistinu najznačajnija stvar koja se mora ponijeti na hadž, ko želi da mu hadž bude primljen. Takvaluk predstavlja ono što se ne može izgubiti i što će učiniti izvršavanje ove obaveze potpunom kabul.
Hadž kao jedan od glavnih stubova islama, vraća nas u bespočetnu vječnost (ezel, praiskon), gdje je počela prva spoznaja Uzvišenog Allaha od strane duša (erwah) koji su sklopili ugovor, odnosno, dali su zavjet da je samo On (Allah) Jedan i Jedini njihov Gospodar, gdje je utisnut Božanski pečat ljubavi, piše Preporod.
Tako, hadžije iz čitavog svijeta, u odabranom mjesecu, u odabranim danima i na odabranom mjestu potvrđuju taj zavjet. Prvi islamski šart (uvjet) je potvrda (tewhid) Jednog i Jedinog Boga, (potvrda kelimei-šehadetom), odnosno negiranje mnogoboštva (širk), kroz ostala tri šarta zaokruživa se petim islamskim šartom Hadžom, gdje se uče telbije, a to je odazivanje Gospodaru i kao povratak na početku potvrdom tewhida sa “la šerike leke lebbejk”, tako hadžije stvaljaju pečat na datom zavjetu u praiskonu.
U hadžu je dominantna bijela boja, simbol čistoće, simbol nastajanja i nestajanja, simbol jednakosti, to su ihrami, jer kad se dođe na ovaj svijet, dijete se umota u bijelo platno (pelene), to je nastajanje novog života.
Hadžije su umotane u bijelo platno (ihrami) simboliziraju da su jednaki pred Bogom, ne mogu se prepoznati po markiranoj odjeći da su elitizirani i bogatiji, svi su isti. Hadis nam govori da su čisti od grijeha kao kad su rođeni. Opet neka simbolika sa rađanjem.
Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, r.a., bilježe hadis: "Ko obavi hadž potpuno ispravno, ne pogriješivši, postaje čist od grijeha, kao što je bio čist onoga dana kada ga je majka rodila."
Bijeli ihrami simboliziraju i nestajanje sa ovoga svijeta, i tačno nam govore šta nam pripada.
Kad čovjek preseli sa ovoga svijeta (umre), ponovo nakon kupanja umota se u bijelo platno, i tako napušta ovaj svijet. To je simbolika da sve nestaje tom čovjeku, imetak, titule, funkcije, palače, kule i carstva, ostaje ti samo ono što ti pripada, bijelo platno i učinjena djela (dobra ili loša), sve drugo nestaje.