U Bosni i Hercegovini rad odavno ne garantuje dostojanstven život i to više nije tajna, ačini se da smo se i navikli na takvo stanje. Za veliki broj građana rad je sveden na puko preživljavanje, "od prvog do prvog", uz stalni strah od novog poskupljenja i nepredviđenog troška.
Iako vlasti često ističu rast plaća i “pozitivne ekonomske trendove”, stvarnost većine radnika izgleda znatno drugačije.
Stalni rast cijena
Zvanična statistika govori o rastu prosječne plaće, ali taj prosjek malo kome znači. Većina zaposlenih prima plaće koje su blizu minimalne, dok mali broj visokih primanja “popravlja” ukupan prosjek.
Kada se plaća raspodijeli na osnovne troškove, stanarinu ili kredit, režije, hranu i prevoz, novac nestaje već u prvim sedmicama mjeseca. Za odmor, kulturu, rekreaciju ili štednju jednostavno ne ostaje ništa.
Poseban problem predstavlja stalni rast cijena. Hrana, energenti i osnovne usluge poskupjeli su znatno brže od plata. I kada dođe do povećanja primanja, ono najčešće ne prati realni rast troškova života, pa radnici u suštini ostaju na istom ili čak lošijem položaju nego ranije. Tako se stvara paradoks u kojem ljudi rade više nego ikada, a žive sve teže.
"Mi smo doveli našu radnu klasu da se bori da preživi. Sada ljudima za preživljavanje nije dovoljan jedan posao, nego rade i dva posla da bi uspjeli. To je stanje u kojem trenutno živimo", kaže za Raport ekonomista Zoran Pavlović.
Kako kaže, on nije optimista da će se ovo izuzetno loše stanje u skoro vrijeme promijeniti.
"Ne vidim da će stanje u skorom periodu biti bolje. Sa ovakvom garniturom ljudi koji su izabrani na dogovorne funkcije, a koji nemaju mnogo znanja interesa, a ni struke da nešto urade nešto dobro za građane Bosne i Hercegovine, ne vidim mogućnost da se nešto promijeni u skorije vrijeme", naglašava Pavlović.
Radni uslovi
S druge strane i radni uslovi u Bosni i Hercegovini dodatno pogoršavaju sliku. Prekovremeni rad često se ne plaća, ugovori na određeno postali su pravilo, a sigurnost zaposlenja sve je manja.
Mnogi rade dva posla ili dodatno “sa strane” kako bi zakrpili kućni budžet. Umor, stres i osjećaj bezizlaznosti postaju dio svakodnevice, posebno kod mlađih radnika koji ne vide perspektivu dugoročnog ostanka u zemlji.
U takvom ambijentu ne čudi masovan odlazak radno sposobnog stanovništva. Za mnoge, odlazak iz BiH nije pitanje luksuza, već nužnosti. Ljudi ne traže bogatstvo, nego sistem u kojem plaća pokriva osnovne potrebe i omogućava normalan život, a ne konstantnu borbu za opstanak.
Dok god rad u BiH ne bude značio sigurnost, stabilnost i mogućnost planiranja budućnosti, pitanje ostaje isto - rade li građani da bi živjeli ili samo da bi preživjeli? Za sada, odgovor većine radnika je jasan, rad u našoj zemlji više nije put ka boljem životu, nego tek sredstvo da se izdrži još jedan mjesec.