Najnovija mega oluja pogodila je Saturn u decembru 2010. godine, kada je NASA-ina svemirska letjelica Cassini slučajno kružila oko planete. Zamislite tako ogromnu grmljavinsku oluju da njeni tamni obrisi obavijaju cijelu planetu. Ovakve zastrašujuće "megaoluje" uobičajene su na Saturnu. Nazivaju se i "Velike bijele mrlje", one eruptiraju svakih 20 ili 30 godina na sjevernoj hemisferi planeta i bjesne bez prestanka mjesecima. Astronomi su uočili šest od ovih planetarnih oluja kako šibaju oko Saturna od 1876. godine.
Najnovija oluja pogodila je Saturn u prosincu 2010. godine, kada je NASA-ina svemirska letjelica Cassini slučajno kružila oko planeta, uhvativši pogled iz prvog reda svih 200 dana megaoluje životni vijek. Novo istraživanje epske oluje iz 2010. godine pokazalo je da je tih 200 dana grmljavine bilo samo nekoliko kapi u puno većoj, čudnijoj meteorološkoj kanti.
Prema nedavnim skeniranjima radioteleskopa, tekući utjecaji megaoluje koje su eruptirale na Saturnu prije više od 100 godina i danas su vidljivi u atmosferi planeta, a iza sebe su ostavili postojane hemijske anomalije koje naučnici ne mogu u potpunosti objasniti.
Drugim riječima, dugo nakon što megaoluja nestane s vidika, njen utjecaj na Saturnovo vrijeme traje stoljećima.
"Većinu vremena Saturnova atmosfera golim okom izgleda maglovito i bez obilježja za razliku od Jupiterove šarene i živahne atmosfere", napisali su istraživači u studiji objavljenoj 11. augusta u časopisu Science Advances. "Ova se slika mijenja kada gledamo Saturn pomoću radio oka."
Koristeći radioteleskop Very Large Array u Novom Meksiku, autori studije provirili su kroz izmaglicu Saturnove gornje atmosfere, nadajući se da će pronaći hemijske ostatke goleme megaoluje iz 2010. godine. Zapravo, tim je pronašao tragove svih šest zabilježenih megaoluja, od kojih je prva pogodila prije više od 130 godina, kao i potencijalno novu oluju koja nikada prije nije zabilježena.
Vidljivi samo u radio valnim dužinama, ti su ostaci poprimili oblik velikih anomalija plina amonijaka. Saturnov najviši sloj oblaka sastoji se uglavnom od oblaka amonijaka i leda. Ali u svojim radijskim promatranjima, istraživači su vidjeli područja neočekivano niskih koncentracija amonijaka tačno ispod ovog sloja oblaka u područjima povezanim s prošlim olujama. U međuvremenu, stotinama milja ispod istih atmosferskih područja, koncentracija amonijaka je skočila mnogo više od normalne.
Implikacija je, prema autorima studije, da se čini da megaoluje pokreću neki misteriozni proces transporta amonijaka koji vuče plin amonijak iz Saturnove gornje atmosfere u dubine donje atmosfere — vjerovatno u obliku "mješaste" kiše u kojoj pada ledena tuča kuglice amonijaka padaju kroz atmosferu prije ponovnog isparavanja, prenosi Live Science.
Čini se da ovaj kašasti proces traje stotinama godina nakon što oluja vidljivo nestane, napisali su istraživači. Dok mehanizmi koji stoje iza ovih atmosferskih anomalija i iza Saturnovih megaoluje općenito ostaju misterij, njihovo daljnje proučavanje moglo bi proširiti ne samo naše razumijevanje o tome kako nastaju divovski planeti, već i o tome što pokreće olujne sustave poput Saturnovih Velikih bijelih pjega i Jupiterovog još većeg Velikog Crvena mrlja narasla je tako neobjašnjivo velika, prema istraživačima.
