Kroz historiju je bilo nekih groznih metoda pogubljenja, strašna smrt čekala je neke ljude koji su počinili zločin, a jedna od najgorih postojala je u antičkom Rimu.
Rimljani su imali svakakve metode pogubljenja ljudi ovisno o zločinima, pa je tako davljenje bilo standardna metoda, a za određene zločine postojale su teže kazne. Izdajice i ubice tako su bacani s Tarpejske stijene, litice visoke 25 metara. A za one koji su se pokušali pobuniti protiv Rima postojalo je razapinjanje, što se smatralo najtežom kaznom.
Međutim, za jedan zločin Rimljani su koristili posebno zastrašujuću metodu smaknuća. Za one koji su ubili svojeg oca imali su kaznu nazvanu Poena Cullei, odnosno "kazna vreće".
Osuđenog bi stavili u vreću s nekoliko živih životinja, a zatim bi vreću bacili u vodu. Ideja je da će životinje u panici napadati jedna drugu i čovjeka dok se svi zajedno utapaju. Pretvarajući nečije posljednje trenutke u zastrašujuću paniku.
Prvi dokumentirani slučajevi korištenja ove metode pogubljenja datiraju iz otprilike 100. godine prije Krista iako se možda koristila i prije toga. Životinje su u vreću dodane kasnije. Isprva su to bile samo zmije. No s vremenom su Rimljani usavršili formulu tako da su s osuđenikom u vreći bili pas, kokoš, majmun i zmija.
Kazna je nadživjela pad Zapadnog Rimskog Carstva, a koristili su je Istočni Rimljani, odnosno Bizantinci. Oni su njome kažnjavali isti zločin, a kasnije su je zamijenili spaljivanjem osuđenika.
Poena Cullei popularnost je ponovno dobila u srednjovjekovnoj Njemačkoj. Posljednji put kad je službeno zabilježena kao metoda smaknuća je 1734. godine u Saskoj. Službeno je zabranjena kao kazna 1761. godine.
