Pariski Louvre prije nešto više od deset godina donio je odluku o produženju radnog vremena, do kasnih večernjih sati.
Jedan od najpoznatijih svjetskih muzeja, u svrhu tadašnje promocije ovog programskog iskoraka, angažirao je velikana fotografije iz Sarajeva Milomira Kovačevića Strašnog, koji je napravio seriju fotografija muzeja i eksponata u noćnom ambijentu.
Bilo je divno putovati kroz vrijeme
Radosna vijest je da ove fotografije po prvi put možemo vidjeti na izložbi "Louvre noću" koja je danas otvorena u sklopu Dana Frankofonije u BiH u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu. Izložba će biti otvorena ždo 30. marta 2022. godine.
Milomir Kovačević Strašni za Raport je govorio o detaljima nastanka fotografija koje su izložene u Sarajevu, ali i o utiscima iz Louvrea. Za naš portal prisjetio se ratnog perioda u Sarajevu, te mladim fotografima dao odlične savjete.
Izložbene fotografije, kaže nam, nastajale su u periodu od 2008. do 2010. godine, kada je Louvre uvodio produženo radno vrijeme do 22.00 sata, i to dva puta sedmično.
"Trebale su im fotografije koje će prikazati drugu stranu muzeja. Bilo je divno putovati kroz vrijeme, mislim da to je sada jako teško opisati riječima. Radi se o ozbiljnoj instituciji, koja svemu vrlo ozbiljno pristupa. Sve je nevjerovatno dobro organizirano. Moram priznati da je raditi za Louvre nešto posebno. Poseban osjećaj je kada možete izaći i ući kad god želite u takav svjetski muzej. Imao sam sve svoje vrijeme samo za to", govori Kovačević.
Kaže nam da je za izložbu u Sarajevu od 500 fotografija morao izdvojiti njih 60.
"Možda bi drugačije fotografije bile da su u ramovima, ali dobro. I ovako je ispalo odlično. Već sam u Muzeju književnosti postavljao izložbu pa sam znao kako to sve ovdje funkcionira", kazao nam je Kovačević.
Njegov rad i djelo su prepoznati širom svijeta, pa su i nagrađani velikim brojem značajnih priznanja i nagrada. Između ostalog, Strašni je dobitnik i Šestoaprilske nagrade, ali, kako kaže, najznačajnija nagrada mu je što njegov rad dopire do srca ljudi.
Ili jesi ili nisi
"Moje fotografije bile su i kao velike reklame u samom Louvreu. Mislim da je to najveća nagrada. Ja nisam previše komercijalan, radim samo ono što volim i što osjećam. I zato sam ovaj projekt radio, jer sam imao apsolutnu slobodu. Sve što radim meni to niko ne naručuje niti plaća. Kafanice moje, pariska groblja, razna putovanja, festivali..., jer meni je bitno da napravim ono što se meni sviđa više nego da zaradim neke pare", priča Kovačević.
Dodao je kako su i uposlenici Louvrea koji su tu radili i po 20 godina bili oduševljeni fotografijama, te da mu je to bila jedna od najznačajnih nagrada koju je mogao dobiti.
"Kada su vidjeli fotografije pojedine nisu mogli da skontaju gdje se nešto nalazi. Bili su oduševljeni. To je meni veliko, a pare... Ma ih svakako nemamo. Znalo se desiti da složim neke fotografije i tek nakon 10 godina napravim ili ne napravim nešto. U Parizu sam snimao dvije godine samo jednog psa za šankom. I ta izložba je napravila ludilo", kazao je za naš portal Kovačević.
U Bosni i Hercegovini ima jako mnogo mladih fotografa koji svojim fotoaparatima pokušavaju ovjekovječiti sadašnjost. Kovačević za njih ima samo jedan savjet:
"Onoliko koliko uložiš energije i ljubavi, toliko ti se i vrati", kazao je Kovačević.
"Sve se promijenilo i sve više ide digitalizacija. Ja ne radim skoro ništa digitalno. Radim sve polako, to su serije na duže staze. Meni je najbitnije da ja budem zadovoljan sa tim što napravim. Ima dosta mojih kafanica u Parizu koje učestvuju u tome i prihvatile su me kao svog. Vidim da ima dosta ovdje mladih i perspektivnih fotografa koji rade digitalu, jer ne mogu kupovati filmove. To je sada postalo jako skupo. Samo puno rada, bez rada ništa nema, kao i bez usavršavanja i u tehničkom smislu, ali i lične kreacije. To se radi cijeli život. Nema malo bi snimao, pa ne bi. Jesi ili nisi", kazao je Kovačević.
Izložbe u ratu bile su pod svijećama
Na samom kraju razgovara osvrnuo se i na svoje fotografije koje su nastale tokom rata u BiH. Zanimalo nas je da li je u tom periodu razmišljao da će upravo njegove fotografije svjedočiti o jednom vremenu.
"Iskreno, nismo imali puno vremena o tome razmišljati. Tek sada, kada vidim fotografije iz Ukrajine, vraćaju mi se slike. Ali i tada sam radio ono što sam htio, bez obzira na sve ostale probleme. Ako fotograf u svom gradu neće snimati, onda neka okači fotoaparat i radi nešto drugo. Snimao sam i Sarajevo prije rata. Nekada su bile djevojke po ulicama, a tada su bili vojnici sa puškama. Fotografisao sam ratnu arhitekturu, groblja, nadgrobne spomenike, djecu u ratu... Nažalost, nisam sve sačuvao. Sve je bilo smišljeno. Radio sam i izložbe u ratu, bile su pod svijećama. Bilo je teško, ali takva smo vremena živjeli. Žao mi je što nisam imao više filma. I što nismo možda bili zaštićeniji", zaključio je za Raport Kovačević.
