Da je živ i Rodoljub Čolaković bi bio proglašen izdajnikom. Učinio bi to lažni predsjednik Republike Srpske i još kratko predsjednik SNSD-a Milorad Dodik. Razlog: Čolaković je bio žestok neprijatelj bilo koga ko negira ili radi na nestanku BiH. Taj Rodoljub, Bijeljinac, Srbin pravoslavac iz bogate semberske porodice, novinar, književnik, političar, osnivač “Oslobođenja”, predsjednik prve vlade Bosne i Hercegovine zasigurno je najzaslužniji što je BiH obnovila svoju državnost, postala republika i jedna od šest buktinja u grbu Jugoslavije.
Pravac kod Tita
Kada je saznao da Milovan Đilas i Moša Pijade govore kako BiH ne može biti republika zbog svog etničkog sastava i da muslimani nisu narod nego vjerska skupina, Čolaković je vrisnuo, pokupio Avdu Humu i otišao pravac kod maršala Josipa Broza Tita. Đilas i Pijade su se zalagali i tražili da BiH bude podijeljena između Srbije i Hrvatske ili da u najboljem slučaju dobije status pokrajine poput Vojvodine i Kosova. Tito je saslušao argumente španskog borca, svog suborca, narodnog heroja Rodoljuba Čolakovića. Otpisao je Đilasu i Pijadi i presjekao: Bosna i Hercegovina će biti republika potpuno ravnopravna sa ostalim.
Uzgred, kad je za Dodika i klapu koju vodi, Rodoljub Čolaković izdajnik i neprijatelj, ne treba čuditi što su mu ober izdajnici roda srpskog koje očima ne može gledati njegovi suvremenici, a rodoljubi/domoljubi Vojin Mijatović, Miro Lazović, Dragan Mioković, Slaviša Šućur, Predrag Kurteš… I šta bi im radio samo kad bi mogao.
Nepunih 50 godina nakon što je BiH dobila državnost, uradili su Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj i Radovan Karadžić sve što su mogli na provedbi svoje strategije: okovati sve Srbe kolektivnom krivicom kako bi ih držali pod kontrolom, a bogami i oružjem. Nastavljaju tim putem Aleksandar Vučić i Milorad Dodik i čvrsto vežu taj lanac Srbima oko vrata da bi sve kritike upućene osobno njima preveli kao napad na sve Srbe i svjetsku urotu protiv srpskog naroda kojeg kao hoće neko da uništi.
Poznato je i u teoriji i u praksi šta je kolektivna krivica: kada pojedinac sa svojom ekipom lične interese stavi na prvo mjesto narodnih interesa i ubjedi ljude da je nosilac njihovih interesa, onda sve svoje protivnike proglašava izdajnicima i neprijateljima naroda. Vučić sada priča da su zahtjevi za njegovom smjenom udar na srpski narod, Dodik ne prestaje govoriti da je sudska presuda protiv njega nastojanje da se satre srpski narod.
Nacistički poklič
Kako stvari stoje, jasno je da su zajedno preuzeli onaj poklič njemačke nacističke partije “ Jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa” i samo ga preveli na “jedna stranka, jedna zemlja, jedan predsjednik”. Za Dodika su svi Hrvati ustaše, a Bošnjaka nema nego postoje muslimani koji su neprijatelji kršćanstva i s njima se treba svijet obračunati. Razvidno je da on time samo provodi naredbu iz zloglasnog Memoranduma 2 Srpske akademije nauka i umjetnosti: “ Treba izbjegavati upotrebu termina Bošnjak i uvijek upotrebljavati termin musliman te ih na taj način definisati kao religijsku skupinu a ne narod”.
U sklopu strategije okivanja svih Srba kolektivnom krivicom zbog svojih i interesa svojih kabinetskih puzavaca i puzavica, a svi zajedno futrovani poluznanjem, on ide dalje pa sad iz BiH i srpskog naroda u BiH izbacuje i one slavne veličine iz svijeta umjetnosti. On kaže: “Institucije kulture BiH ne pripadaju srpskom narodu. To je naša antikultura, mi se ne identifikujemo s kulturom BiH. Mi se identifikujemo sa srpskom nacionalnom kulturom”. Možda mu se može progledati što ne zna da je Gete kazao da umjetnosti i nauka nemaju nacionalnost ili što mu je Mica Trofrtaljka bliža i draža od opere ili slikarstva koji nemaju šta tražiti u njegovom selu i Laktašima, ali…
Ostaje mu šator
Sada bi da bh. porijeklo svjetski poznatih umjetnika iščupa i njihovu predanost domovini BiH i svom duhovnom zavičaju prefarba crnim ćumurom. Primjerice, operski pjevač svjetskog glasa Miroslav Čangalović iz Glamoča uvijek se hvalio svojim bosanstvom, činila je to i operska pjevačica Divna Đoković iz Livna. A šta reći za Banjalučanina Vladu Miloševića, osnivača Muzičke škole u Banjaluci, autora prve bh. opere “Jazavac pred sudom” izvedene 1977. Godine. Nikada nije preskočio kazati da je on prvo bosanskohercegovački muzički stvaralac.
Ili slikari koji su, kako je to govorio Vojislav Vujanović, urasli u vertikalu duhovnih vrijednosti čitavog bosanskohercegovačkog prostora. Kulturom BiH identifikovali su se i svojim djelima je stvarali i Đoko Mazalić, Branko Šotra, Vojo Dimitrijević, Lazar Drljača, Roman Petrović, Mica Todorović, Todor Švrakić…
Lažni predsjednik Milorad Dodik svakako ne pripada tom društvu. Njemu ostaju šatori i ozvučenje koje krči da zajedno sa svojim drugom Ivicom Dačićem poznatijim pod nadimkom Koferče pjeva pijanim gostima. A kad se otrijezne, proklinjaće…
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne održavaju nužno uređivačku politiku Raporta.