Članovi amaterskog ragbi tima iz Montevidea u Urugvaju trebali su odigrati utakmicu protiv engleskog ragbi tima u Santiagu u Čileu. Unajmili su avion, urugvajski Air Force Fairchild FH-227D da ih preveze preko Anda.
U avion je 12. oktobra 1972. ušlo 40 putnika i pet članova posade. Julio César Ferradas bio je iskusni pilot s više od 5000 sati naleta. S njime je u kokpitu bio i kopilot Dante Héctor Lagurara. Obzirom da je ostalo mjesta u avionu, članovi tima poveli su i svoje porodice i prijatelje.
Zrakoplov je zbog jake oluje na Andama morao sletjeti, a putnici i članovi posade prenoćili su u Mendozi u Argentini. Svoj su put nastavili dan kasnije. Iako je od tamo do Santiaga tek 200 kilometara udaljenosti, visoke planine zahtijevale su od aviona da se podigne do visine od oko 7900 metara, što je bilo blizu maksimalne visine na kojoj je ovaj tip aviona mogao letjeti.
Preko Andi prošao već 29 puta
Avion je bio popunjen zbog čega je pilot morao vrlo oprezno izračunati potrošnju goriva i zaobići planinu. Za ovakav tip aviona bilo je uobičajeno da koristi dužu rutu na toj relaciji. Tog jutra, 13. oktobra, uvjeti se na Andama nisu poboljšali, no očekivalo se da će se vrijeme promijeniti tokom prijepodneva. Poletjeli su oko 14 sati. Nakon što prelete Ande, trebali su se početi spuštati prema zračnoj luci u Santiagu.
Pilot Ferradas letio je preko Anda već 29 puta, no vrijeme im nije išlo u prilog, a ni snaga samog zrakoplova koja je, kako su već neki piloti naveli ranije, bila premala.
Oblaci su zaklonili Ande i narušili vidljivost. Piloti su letjeli na visini od 5500 metara i nisu vizualno mogli potvrditi svoju lokaciju pa su se oslonili na radio-navigaciju, odnosno instrument koji im je pokazivao kolika je udaljenost od idućeg postavljenog radara u gradu Curicó u Čileu.
Nakon što su prošli prolaz Planchón, trebali su letjeti još otprilike 70 kilometara kako bi došli do radara. No, oni su tada obavijestili zračnu kontrolu kako će doći do Curica kroz minutu. Uobičajeno bi im od prolaza do radara trebalo 11 minuta, no tri minute nakon što su preletjeli prolaz, pilot je kontroli u Santiagu rekao kako prolaze Curicó i da kreće prema sjeveru. Zatražio je potvrdu za slijetanje.
Kontrolor leta u Santiagu nije znao da je avion i dalje iznad Andi i potvrdio mu je da može započeti slijetanje.
Kako su se počeli spuštati, avion su zahvatile snažne turbulencije. Igrači ragbija zafrkavali su se cijelim putem, sve dok jedan od njih nije primijetio da je avion preblizu planini.
Jedan od putnika kasnije je ispričao da su se piloti pokušali vratiti na potrebnu visinu, zbog čega se avion okrenuo okomito i počeo se tresti. Upalio se alarm.
'Pronađi moj pištolj i ubij me!'
Ubrzo nakon toga, avion je nekoliko puta udario u planinu. Prvi put je udario repom, a zatim i desnim krilom. Ubrzo nakon toga izgubili su i lijevo krilo, a trup aviona spustio se niz planinu i na kraju udario u nanos snijega.
Od 45 ljudi na avionu, tri putnika i dva člana posade poginuli su kada se potrgao rep aviona, a još je dvoje je tokom toga izletjelo iz aviona. Carlos Veleta preživio je pad, no pao je niz ledenjak u dubok snijeg i ugušio se.
Još četvero njih poginulo je kada je avion udario u snijeg. Ispali su ih svojih sjedala i udarili u prednji dio aviona. Pilot Ferradas također je poginuo pri padu, a kopilot je bio teško ozlijeđen i zarobljen u uništenom kokpitu. Zamolio je jednog od putnika da pronađe njegov pištolj i ubije ga, no putnik je to odbio.
Službenom je istragom zaključeno kako je uzrok nesreće bila greška pilota.
Pad je preživjelo 33 ljudi, no kraj njihovim mukama se nije nazirao. Mnogi su bili teško ozlijeđeni. Roberto Canessa i Gustavo Zerbino, oboje studenti medicine, pomagali su koliko su mogli. Nando Parrado imao je ozljedu glave i u komi je bio tri dana. Enrique Platero je u svom abdomenu imao komad metala. Nakon što su mu ga izvadili, krenuo je pomagati drugima. Arturo Nogueiro imao je obje noge slomljene na nekoliko dijelova.
Prekinuli potragu nakon 11 dana
Unutar sat vremena nakon što se avion nije pojavio na zračnoj luci, obaviještena je Čileanska služba za spašavanje. Četiri helikoptera tražila su avion do mraka. Pridružila im se i Služba za spašavanje u Andama. Nažalost, ni oni, a ni preživjeli putnici, nisu znali da je avion pao tek nešto više od 20 kilometara od napuštenog hotela koji je mogao poslužiti kao zaklon.
Drugog dana je u potragu krenulo još 11 helikoptera iz Argentine, Čilea i Urugvaja. Preživjeli putnici vidjeli su ih iznad sebe i pokušali im poslati signal. Uzeli su ruž i njime pokušali napisati S.O.S. na trup aviona, no nije ga bilo dovoljno da bi bio vidljiv na toj visini.
Nitko od spašavatelja nije primijetio bijeli trup aviona u bijelom snijegu. Gubili su nadu da će pronaći ikoga preživjelog zbog teških vremenskih uvjeta.
Nakon 142 sata potrage, 21. oktobra su službeno obustavili potragu i objavili da će tražiti tijela putnika kada se snijeg otopi.
'Svi su odmah krenuli plakati, a onda je došao Gustavo...'
Tokom prve noći preminulo je petero ljudi, kopilot Lagurara, Francisco Abal, Graziela Mariani, Felipe Maquirriain i Julio Martinez-Lamas.
Preostali putnici pokušali su od trupa aviona napraviti sklonište pa su sve što su imali i sve što se otrgnulo pri padu stavili na rupe koje su nastale na trupu kako bi spriječili ulazak hladnoće. Morali su improvizirati kako bi preživjeli pa je tako Fito Strauch uspio sačuvati vodu od zamrzavanja, a napravili su i nekoliko pari sunčanih naočala kako bi spriječili sljepoću zbog snijega. Navlake za sjedala bila su napravljena od vune pa su ih putnici strgnuli i koristili ih kao pokrivače, a od sjedala su napravili cipele za snijeg.
Bez obzira na snalažljivost, vremenski uvjeti su bili surovi. Većina ih je živjelo na obali i nisu nikada bili na snijegu, a niko od njih nije imao iskustva s preživljavanjem na tolikim visinama. Nisu imali lijekove, prikladnu odjeću, opremu ni hranu. Temperature su padale do -30 stepeni.
Jedan od putnika, Roy Harley, je u međuvremenu pronašao tranzistor i uspio napraviti improviziranu antenu. Čuli su vijesti. Čuli su da prekidaju potragu za njima. Bili su shrvani.
- Oni koji su bili oko Roya su odmah krenuli plakati i moliti se. Svi osim Nanda koji je mirno gledao u planine. Gustavo Nicolich izašao je iz aviona i, vidjevši njihova lica, znao je što su čuli. Ušao je u trup aviona i rekao ostalima: "Hej ekipa! Imam dobre vijesti! Upravo smo čuli na radiju. Prekinuli su potragu".
Gledali su ga u tišini i počeli plakati. "Zašto su to dobre vijesti", pitali su. Nicolich je odgovorio: "Zato što to znači da ćemo se sami izvući odavde!"
Njegova hrabrost zaustavila je da nas očaj prožme u potpunosti - jedan je od putnika ispričao u knjizi Piersa Paula Reada.
'Znali smo odgovor, no on je bio pregrozan'
Osam čokoladica, konzerva dagnji, tri male staklenke džema, pakiranje badema, nekoliko datulja, slatkiši, suhe šljive i nekoliko boca vina. To je bilo sve što su preživjeli imali od hrane. Dani su prolazili.
Iako su rasporedili zalihe i trudili se da traju što duže, to naprosto nije bilo dovoljno. Sedmicu dana nakon što se avion srušio, hrane više nije bilo. U snijegu na Andama nije bilo vegetacije ni životinja.
Iscrpljeni od gladi, preživjeli su polako počeli prihvaćati da će u jednom trenutku umrijeti od gladi. Pokušali su jesti dijelove sjedala, no od toga im je bilo sve gore.
- Zajednički cilj je bio da preživimo, no imali smo manjak hrane. Sve što smo mogli pronaći na avionu smo pojeli, a oko nas nije bilo ni biljnog ni životinjskog svijeta. Nakon tek nekoliko dana, osjetili smo kako naša tijela proždiru sama sebe. Ne bi prošlo dugo prije nego što bismo postali preslabi.
Znali smo odgovor, no on je bio pregrozan da bismo uopće razmišljali o njemu.
Tijela naših prijatelja i članova tima bila su sačuvana u snijegu i ledu, u sebi su imali proteine koji bi nam pomogli da preživimo. No, šta smo mogli?
Dugo vremena smo bili u agoniji. Izašao sam u snijeg i molio Boga za pomoć. Bez Njegovog pristanka, smatrao sam da bih narušio uspomenu na svoje prijatelje, da ću im ukrasti dušu.
Pitali smo se jesmo li poludjeli zato što razmišljamo o tome. Jesmo li se pretvorili u divljake? Ili je to bila jedina razumna stvar za napraviti? - ispričao je Roberto Canessa, jedan od preživjelih.
Grupa je naposljetku preživjela nakon što su odlučili jesti meso s tijela njihovih poginulih prijatelja. Odluku nisu lako prihvatili. Canessa je bio prvi koji je to napravio, a idući dan mu se u tome pridružilo još nekoliko članova grupe. Ostali su odbili ili jednostavno ispovraćali što su pojeli.
Nando Parrado je u svojim memoarima napisao:
- Na tim visinama je potreba za kalorijama astronomska. Gladovali smo, bez nade da ćemo pronaći hranu. No, glad nas je nagnala da idemo svejedno u potragu. Pokušali smo jesti kožne dijelove prtljage, iako smo znali da će nam kemikalije kojima su tretirane više naškoditi nego pomoći.
Svi putnici bili su katolici i bojali su se šta će im taj čin donijeti. Naposljetku su svi pristali jesti ljudsko meso. Javier Methol i njegova supruga Liliana, ujedno i jedna preživjela žena, najduže su se protivili tome.
Osmero ih poginulo u lavini
Oko ponoći 29. oktobra, 17 dana nakon pada zrakoplova, sklonište napravljeno od trupa aviona zatrpala je lavina. Osmero ljudi je poginulo, a među njima i Marcelo Perez, vođa grupe. Lavina je zatrpala trup aviona snijegom skoro do krova. Oni koji su preživjeli počeli su shvaćati da će se uskoro ugušiti. Parrado je pronašao metalnu šipku i uspio probiti rupu kroz snijeg kako bi im ulazio zrak.
- Roy Harley me otkopao iz snijega. Kroz 3-4 minute smo uspjeli spasiti čak 19 ljudi - ispričao je jednom prilikom Parrado.
Uspjeli su prokopati tunel tek 31. oktobra, no vani ih je čekala strašna mećava i prisilila ih da ostanu unutra. Bili su tamo zarobljeni naredna tri dana. Ponovno su se okrenuli kanibalizmu i krenuli jesti tijela poginulih u lavini.
Obzirom da nisu više mogli čekati da se ponovno oformi skupina spašavatelja koji će ih tražiti, grupa preživjelih je odlučila da će sami krenuti u ekspediciju i potražiti pomoć. Kopilot im je prije smrti rekao otprilike lokaciju na kojoj su pali pa su vjerovali da su tek nekoliko kilometara udaljeni od naseljenog mjesta. No, bili su puno dalje. Bili su duboko u Andama.
Pokušali osposobiti radio
Snijeg se s vremenom počeo otapati pa su oformili grupu koja će ići u ekspediciju. No, ubrzo su shvatili da ih visinska bolest, dehidracija, sljepoća i ekstremna hladnoća tokom noći onemogućavaju da prevale neku značajnu udaljenost. Naposljetku ih je troje odlučilo otići i pokušati potražiti pomoć. Čekali su sedam dana da temperature malo narastu.
Krenuli su na istok 15. novembra i nakon nekoliko sati hodanja, pronašli su rep aviona i dio prtljage u kojoj su našli kutiju čokoladica, par pašteta, bocu ruma, cigarete, odjeću, stripove i nešto lijekova. U dijelu olupine bio je dvosmjerni radio. Odlučili su tu večer prespavati unutar repa. Zapalili su vatru i čitali stripove tokom noći.
Iduće su jutro nastavili dalje, a tu večer su po prvi put spavali vani. Skoro su se smrznuli. Ujutro su nakon rasprave zaključili da bi bilo mudrije vratiti se natrag do repa, izvaditi baterije i vratiti se u trup aviona gdje će osposobiti radio i pozvati pomoć.
No, baterije su imale 24 kilograma i bile su preteške da bi ih nosili uzbrdo prema skloništu koje su napravili u trupu aviona, a gdje su ih čekali drugi članovi grupe. Efektivnije bi bilo, složili su se, otići do skloništa, uzeti radio i vratiti se do repa pa ga spojiti na baterije. Roy Harley bio je zadužen za to, obzirom da se amaterski time bavio. Plan im je bio osuđen na propast od početka jer baterije nisu mogle podržavati radio sistem zbog različite struje. Nekoliko dana kasnije, nakon što su shvatili da im plan neće uspjeti, vratili su se u sklonište. Jedino što im je preostalo je da pređu planinu. Na povratku do skloništa ih je zahvatila strašna mećava. Harley je izgubio svu nadu i legao u snijeg, svjestan da će umrijeti. No, Parrado mu to nije dopustio i uspjeli su se zajedno vratiti u sklonište.
U međuvremenu je još troje ljudi umrlo. Arturo Nogueira i Rafael Echavarren umrli su od gangrene, a Numa Trucatti, koji je odbijao i nerado jeo ljudsko meso, preminuo je sa samo 25 kilograma.
Prepušteni sami sebi
Preostali su znali da im slijedi ista sudbina ukoliko ubrzo ne pronađu pomoć. No, nešto nade im se ubrzo vratilo kada su na radiju čuli da je opet pokrenuta potraga za njima. Nisu dugo čekali prije nego što su im krenuli u susret.
Jedna stvar im je i dalje stvarala probleme, a to je bilo noćenje izvan skloništa na vrlo niskim i opasnim temperaturama.
- Morali smo se zaštititi. Tokom dana smo i mogli preživjeti, no noći su i dalje bile ledene i opasne. Znali smo da nećemo pronaći sklonište na snijegu - napisao je Parrado u svojoj knjizi "Čudo na Andama".
Od dijelova koji su našli u avionu uspjeli su napraviti vreću za spavanje dovoljno veliku za troje ljudi.
- Toplina tijela troje ljudi trebala je potrajati umotana u izolirajuću tkaninu i mogli bismo preživjeti unatoč vremenu - napisao je. Vreću je izradio jedan od preživjelih kojeg je majka naučila šivati. Pronašli su njezinu kozmetičku torbicu u kojoj su bili igla i konac.
- Kako bi ubrzao proces, naučio je i druge kako šivati i onda smo se izmjenjivali - napisao je Parrado.
'Možda hodamo u svoju smrt'
Iako su ga podupirali, niko od preživjelih nije htio ići s Parradom u ekspediciju. Naposljetku su mu se pridružili Canessa i Vizintin. Preko planine su se uputili 12. decembra.
Bez opreme, s nedovoljno hrane, odjeće i navigacije, u 10 dana prešli su preko 60 kilometara u potrazi za civilizacijom i pomoći. Parrado je na sebi imao tri para traperica i tri džempera, četiri para čarapa koje su bile zamotane u plastične vrećice. Vreća za spavanje pomogla im je da prežive.
Canessa je taj pothvat opisao u filmu "Stranded". Rekao je kako je prva večer bila najgora večer u njegovom životu. Sporo su se uspinjali na planinu. Drugi dan je pomislio kako je vidio cestu, na Parrado se usprotivio njegovom planu da krenu u drugom smjeru Trećeg dana je ostao u kampu. Potraga nije išla kako su se nadali, prvenstveno jer su imali krive podatke oko toga gdje su tačno i mislili da su bliže civilizaciji nego što su to doista bili. Nakon što se Parrado uspeo na jedan od vrhova, nade su mu se slomile kada je oko sebe vidio jedino druge vrhove planina.
Vizintin je odlučio vratiti se u sklonište. Koristeći jedno od sjedala iz aviona, napravio je sanjke i spustio se nizbrdo. Trebalo mu je tek sat vremena za to.
- Možda hodamo u svoju smrt, ali bih radije hodao njoj ususret nego čekao da ona dođe meni - rekao je u jednom trenutku Parrado Canessi. On se složio.
- Ti i ja smo prijatelji. Puno toga smo prošli. Sada idemo umrijeti zajedno - odgovorio mu je. Nastavili su dalje.
Nakon 10 dana naišli na pomoć
Nakon nekoliko dana pješačenja već su počeli primjećivati da se približavaju civilizaciji. Deveti dan su naišli na nekoliko krava. Stali su i napravili kamp kako bi prenoćili, kada su preko puta rijeke vidjeli čovjeka na konju. Dozivali su ga, a kada ih je primijetio, čovjek im je viknuo kako će se vratiti sutradan. Tako je i bilo. Zbog buke koju je rijeka proizvodila, nisu se mogli dobro čuti, pa je čovjek sa sobom donio papir i olovku, zavezao ih za kamen i bacio na drugu obalu.
Parrado je napisao:
- Dolazim iz aviona koji je pao u planinama. Urugvajac sam. Hodamo već 10 dana. Prijatelj mi je ozlijeđen. U avionu je još 14 ozlijeđenih ljudi. Moramo brzo otići od tamo, a ne znamo kako. Nemamo hrane, slabi smo. Kada ćete doći po nas? Molim vas, ne možemo više ni hodati. Gdje smo?
Čovjek, Sergio Catalan, pročitao je poruku i dao im znak da je razumio. Donio im je kruha i bacio preko rijeke, a zatim na konju jahao idućih 10 sati kako bi im doveo pomoć.
Parrado i Canessa su dovedeni u Curicó gdje su ih zbrinuli i nahranili. Canessa je izgubio većinu svoje mase i imao je tek 44 kilograma.
Uz pomoć Parrada, u poslijepodnevnim satima 22. decembra 1972., spasioci su helikopterima došli do preživjelih koji su bili u skloništu. Zbog nepovoljnog terena i vremena, helikopteri su mogli prevesti samo polovicu preživjelih. Četvero je spasioca ostalo s preostalima u skloništu do idućeg dana. Iduće jutro, 23. decembra, svi su bili prevezeni u bolnicu. Na planini su bili gotovo više od dva mjeseca.
Javnost ih kritizirala
Nakon što su spašeni, preživjeli su ispričali kako su jeli hranu koju su ponijeli sa sobom, kao i biljke koje su pronašli. Uznemirujuće detalje o tome kako su bili prisiljeni jesti tijela poginulih kako bi preživjeli, planirali su međusobno iskoordinirati naknadno.
No, u Montevideu su se proširile vijesti o kanibalizmu. Među pričama koje su kružile bile su i one da su ubijali druge kako bi ostali živi. Do 23. decembra su se te vijesti proširile po cijelom svijetu. Tri dana kasnije, u javnosti su se pojavile i fotografije tijela na naslovnicama novina.
Preživjeli su održali konferenciju za medije 28. decembra, gdje su objasnili što se doista događalo tokom tih mučnih 72 dana. Iako su isprva bili iznimno kritizirani zbog načina preživljavanja, nakon što su pojasnili da su i sami ponudili svoja tijela ukoliko umru, kritike su minule, a ljudi su razvili više razumijevanja.
Svećenik koji je čuo njihove ispovijesti poručio im je da neće biti prokleti zbog konzumiranja ljudskog mesa jer se radilo o ekstremnim uvjetima u kojima su se našli i u kojima su morali preživjeti.
Vlasti i porodice preminulih odlučili su pokopati njihova tijela blizu mjesta na kojem se avion srušio u zajednički grob. Pokopani su 13. januara 1973. godine. Članovi porodica nisu mogli prisustvovati. U blizini mjesta gdje su ih pokopali, a za koje su pretpostavili da ga neće lavina zatrpati, stavili su spomen-ploču i križ.
Priča o preživljavanju na Andama nazvana je 'Čudo na Andama'. Preživjeli su napisali nekoliko knjiga o tome, a nastali su i brojni dokumentarni filmovi i druge ekranizacije tog događaja.
