Čini se da milenijalci i roditelji X-generacije rjeđe kažnjavaju svoju djecu pljuskama u odnosu na ranije generacije, navodi se u zaključku istraživanja američke Akademije za pedijatriju, koje je objavljeno u medicinskom časopisu JAMA Pediatrics.
„Ovaj je članak zaista zanimljiv i podudara se s našim viđenjem da je došlo do promjene u načinu razmišljanja između generacija“, kaže pedijatar dr. Robert Sege, vodeći autor politike o kažnjavanju djece, koju promovira Akademija.
„Mlađi ljudi skloni su tome da ne tuku djecu“, kaže Sege, koji nije bio uključen u novo istraživanje.
„Kako smo se probudili s pitanjima nasilja u porodici i intimnog nasilja partnera, sve je više odbacivanja bilo kakvog nasilja u kući, uključujući i pljuskanje“, kaže.
Inače, nova analiza koristi podatke iz studije 'Monitoring the Future', nacionalnog istraživanja o 25 uzastopnih grupa maturanata koji su završili srednju školu između 1993. i 2017. godine. Svaka je grupa ponovno ocijenjena 17 godina kasnije, u dobi od oko 35 godina. Studija je isključila parove bez djece, ili sa starijom djecom, te se usredotočila na roditelje s najmanje jednim biološkim ili usvojenim djetetom, odnosno pastorkom u dobi od 2 do 12 godina, koji žive s njima.
Oko 50 posto roditelja priznalo je da je udarilo dijete 1993. godine, no do 2017. taj se broj smanjio na 35 posto. Iako je to odlična vijest, taj je broj još previsok prema standardima koje je u 2018. postavila Američka akademija za pedijatriju.
Naime, pedijatrijsko društvu sugerira da odrasli koji se brinu o djeci trebaju koristiti 'zdrave oblike discipline', poput pozitivnog poticanja prikladnog ponašanja, postavljanja ograničenja i postavljanja očekivanja, bez korištenja udaranja, šamaranja, prijetećeg vikanja i vrijeđanja, te ponižavanja ili sramoćenja djeteta.
„Roditelji nikad ne smiju udarati dijete i upotrebljavati verbalne uvrede koje bi ponižavale ili sramotile dijete“, kaže Sege, koji upravlja Centrom za medicinu u zajednici na Univerzitetu Tufts u Bostonu.
Naučnici ističu tek da je pandemija koronavirusa blokirala mnoge načine prijavljivanja nasilja, ostavljajući zagovornike djece 'u mraku' vezano uz informacije o tome šta se događa u četiri zida. Preliminarna studija koja je provedena tokom prvih šest sedmica pandemije kao projekt Univerziteta u američkoj državi Oregon, brzom procjenom utjecaja pandemije na razvoj pokazala je trenutni porast stresa u domaćinstvima, posebno onima s manjim primanjima te tamo gdje postoje samohrani roditelji. To se nastavljalo povećavati kako su sedmice prolazile.
Kako bi otkrili šta se događa u cijeloj zemlji, stručnjaci Američke akademije za pedijatriju u augustu će započeti longitudinalnu studiju o tome kako se roditelji u cijeloj zemlji suočavaju s krizom, kako bi došli do zaključka što treba učiniti da se ti efekti ublaže.
Ključno je osigurati da se roditelji ne vrate na tjelesne kazne, kažu stručnjaci.
„Smisao discipliniranja djeteta je naučiti ga samoreguliranju kad mama i tata nisu u blizini, a pljuskanjem se to ne postiže“, kaže Sege. Štaviše, meta-analiza 75 studija o pljuskanju pokazala je da ono doprinosi agresiji, narušenom mentalnom zdravlju i problemima u prihvaćanju društvenih pravila te vode do antisocijalnog ponašanja kod djece, koje se prenosi u odraslu dob.
Druge studije su otkrile da djeca koja su tjelesno kažnjavana imaju problema u školi te kognitivni deficit, a i veća je šansa da će biti nasilni prema ženama kasnije u životu.
„Ono što se vidi je pozitivna povezanost između pljuske i viših stepena problema u ponašanju. Da je pljuskanje učinkovita mjera odgoja, trebalo bi se pokazati suprotno“, kaže Rebecca Ryan, razvojna psihologinja i profesorica sa Univerziteta Georgetown.
Podaci iz cijelog svijeta podržavaju takvo stajalište. Naime, mladi su manje nasilni tamo gdje je tjelesno kažnjavanje zabranjeno, pokazala je analiza podataka za 2018. godinu iz 88 zemalja, teritorija i protektoratskih država.
„Društva koja imaju zabranu kažnjavanja djeluju kao sigurnija mjesta za odrastanje djece“, kaže vodeći autor jedne od studija Frank Elgar, profesor na Institutu za zdravstvo i socijalnu politiku na Univerziteta McGill u Montrealu.
Mnogi tvrde da je potrebna tjelesna kazna da bi dijete naučilo razlikovati ispravno od krivog, te da će – ako se ne bude koristila tjelesna kazna – djeca izgubiti kompas. Da je to tačno, očekivali biste da će, kad jedna zemlja zabrani tjelesno kažnjavanje, međunarodni ishod biti veće nasilje među mladima. No to se ne događa, kaže Sege.
„Kad roditelji i škole dopuštaju nasilje, to povećava spremnost djece da se bore, da postanu fizički nasilna“, kaže te dodaje kako se nada da će studije poput ove uvjeriti ljude da pljuska i slične kazne nisu potrebne za to da biste odgojili 'dobro odgojenu djecu', piše CNN.
