Sulju Čakanovića iz srebreničkog naselja Budak, iznad Memorijalnog centra Potočari, rat je zatekao na rodnoj grudi. S dvadeset i šest godina i radnim stažom medicinara u Hitnoj službi Doma zdravlja Srebrenica, Suljo je na samom početku osjetio ratne strahote. Pomagao je svakom čovjeku kojem je mogao pomoći i prihvatao je one koji su spas pokušali naći u ratnoj Srebrenici.
"Prije 59. godina rodio sam se u siromašnoj seljačkoj porodici. Bio sam četvrto od petoro djece. Osnovnu školu završio sam u Potočarima, a srednju medicinsku 1985. godine u Zvorniku. Nakon završetka počeo sam raditi u Domu zdravlja Srebrenica, a onda nakon dvije godine otišao u JNA i 1991. vratio se na radno mjesto u Hitnoj službi. Kada je počela agresija, dočekivali smo ljude koji su izbjegli u Srebrenicu i pružali im pomoć. I tada smo svašta doživjeli", priča Suljo za Raport.
Dodaje da se početkom rata oženio Amirom s kojom i danas sretno živi na Budaku. Imaju dvoje djece Mirzu i Esmeraldu.
Preživio je Marš smrt i postao stalni učesnik Marša mira.
Ranjen došao na slobodnu teritoriju
"Nakon šest dana hodanja i tumaranja šumama 1995. godine prešao sam u Nezuk. Na tom putu užasa, na zadnjoj dionici sam ranjen, ali sam uspio preživjeti. Tokom proboja upadao sam u zasjede i sve sam zahvaljujući dragom Bogu, preživljavao", sjeća se Suljo, ističući da su mu najteži trenuci bili kada je saznao da mnogi nisu preživjeli.
"Teški su to trenuci kada saznaš da mnogi nisu uspjeli preživjeti onaj pakao. Uvijek i u svakoj prilici, koliko god sam mogao, pomagao sam ljudima. Koristio sam struku maksimalno pomažući drugima u proboju, ali nažalost mnogi su ostali. Taj put me i promijenio i poslije sam naučio da slavim život i cijenim svaku novu priliku", kaže nam Suljo koji se među prvim povratnicima vratio u Srebrenicu 2000. godine.
Sa svog imanja gleda u bijele nišane Memorijalnog centra Potočari.
"U proboju sam izgubio 8372 osobe među kojima je i moj brat Salem, mnogobrojna rodbina i prijatelji. Brat i nekoliko članova familije ukopani su u Memorijalnom centru, dok za ostalu rodbinu čekamo identifikaciju", kaže Suljo.
On je već tri godine i vođa Marša mira.
"Svih 20 godina učestvujem u organizaciji Marša mira u raznim ulogama. Dvije godine bio sam potpredsjednik, a zadnje tri godine predsjednik pododbora za Marš mira, odnosno vođa Marša", kaže.
KIstiče da mu je zadovoljstvo što predvodi kolonu onih kojima je jedini cilj putovanja odavanje počasti žrtvama i sjećanje na ubijene ljude.
"Zadovoljstvo mi predstavlja dolazak u Potočare i saznanje da su svi učesnici došli živi i zdravi. Radujem se kada znam da sam ispunio očekivanja jer sam učestvovao u čuvanju od zaborava i odavanju počasti nevino ubijenim žrtvama", kaže Suljo.
Napominje da je i ovogodišnji Marš mira pripreman s puno odgovornosti, kao što je to bilo i do sada.
Poklanjanje bijelim nišanima
"Sve je pripremano s puno ljubavi, pažnje i odgovornosti. Pakao koji smo prošli 1995. godine ne bi zaista poželio da ga prođe ni najveći neprijatelj, ali ljubav i poštovanje koje gajimo za naše žrtve, zaslužuju hodanje i sjećanje dok god smo živi", kaže Suljo.
On će i ove godine uvesti kolonu učesnika Marša mira u Potočare, kako bi se poklonili bijelim nišanima i odali počast ubijenim.
Od kako se počeo obilježavati Marš mira u znak sjećanja na one koji nisu uspjeli doći na slobodnu teritoriju, predvode ga živi svjedoci ovog proboja.
Do sada su na čelu Marša bili Muhizin Omerović, Munir Habibović, rahmetli Zulfo Salihović, a posljednjih nekoliko godina Suljo Čakanović.