Moćni i ugledni američki list New York Times objavio je veliku reportažu o BiH odnosno o demografskom slomu naše države.
Raport prenosi njihov članak u cijelosti:
Kada je bosanski uzgajivač ovaca pobjegao iz svog doma u Jugoslaviji koja se raspadala 1992., pješačeći sa svojom porodicom 40 dana kako bi pobjegao od početka rata koji će sukobiti susjeda protiv susjeda, selo koje je ostavio imalo je više od 400 ljudi, dvije trgovine i školu.
Više od polovice seljana bili su Muslimani, ostali Srbi, no niko se na to, kaže, nije previše obazirao sve dok ekstremni političari nisu počeli vrištati za krvlju.
Nakon više od decenije izbivanja iz svog doma u istočnoj Bosni, poljoprivrednik Fikret Puhalo, 61, vratio se u svoje selo Sočice. Do tada je bilo oko 100 ljudi, Srba koji su ostali i nekoliko Muslimana koji su odlučili da je sigurno vratiti se.
Danas ih je ostalo samo 15. Dućani su nestali, škola također.
“Svi ostali su umrli ili se odselili”, rekao je Puhalo, pokazujući na prazne domove razasute po stjenovitim brežuljcima oko porodične zemlje gdje on vodi svoje ovce na ispašu. “Ovdje se nije rodilo nijedno dijete otkako sam se vratio”, rekao je.
Odumiranje Sočica odražava svjetski fenomen siromašnih poljoprivrednih područja koja gube ljude koji odlaze u urbane centre. To je također dio ozbiljne demografske krize koja pogađa široke dijelove istočne i srednje Evrope, uključujući relativno prosperitetne zemlje poput Poljske i Mađarske, budući da niske stope nataliteta i iseljavanje smanjuju broj ljudi — i potiču etnonacionalističke političare koji buče protiv razvodnjavanja.
U zemljama kao što je Mađarska, nacionalisti su, upozoravajući da njihov vlastiti narod riskira nestajanje i da ga zamijene stranci, žarko reagirali protiv imigranata, unatoč velikom nedostatku radne snage. Također su promovirali uglavnom beskorisne programe koje finansira država čiji je cilj potaknuti lokalne žene da imaju više djece.
Nigdje, međutim, demografija i politika oko nje nisu bile tako opterećene kao u Bosni, maloj, etnički podijeljenoj naciji. Poput mnogih siromašnijih zemalja, ima visoku stopu emigracije, koja je porasla tokom rata 1992-95. Ali također ima izuzetno nizak natalitet, fenomen koji se obično povezuje s bogatijim zemljama.
U Sočici se broj stanovnika u proteklih 20 godina, koje su bile posve mirne, smanjio mnogo više nego u ratu u BiH.
U mezarju seoske džamije, obnovljenoj od ruševina koje je ostavio rat, zemljana humka sadrži tijelo Farisa Suljanića, koji je emigrirao zbog posla u Austriji, gdje je umro, u 27. godini, u prometnoj nesreći 2021. godine.
Makadamskim putem od zemlje Puhala nalazi se napušteni dom Veljka Samardžije, koji je umro neoženjen prije nekoliko godina, ostavivši kuću zatrpanu svojim malobrojnim stvarima — jugoslavenskom putovnicom, izblijedjelim porodičnim fotografijama, malim frižiderom i glomaznim televizijskim setom. Dvije sestrične Samardžije umrle su u obližnjoj kući, također neudate i bez djece.
Stopa fertiliteta u Bosni — broj živorođene djece po ženi — jedna je od najnižih u Evropi, dijelom i zato što je veliki broj žena u fertilnoj dobi otišao. Tek je ispred Malte koja ima dvostruko veću prosječnu mjesečnu plaću.
“Situacija je očajna,” rekao je Nebojša Vukanović, izabrani zastupnik u lokalnom parlamentu Republike Srpske, uglavnom samoupravnog područja Bosne u kojem dominiraju Srbi, u kojem Puhalo ima svoju porodičnu kuću i ovce.
Broj ljudi koji žive u srpskoj regiji nije poznat: posljednji popis stanovništva iz 2013. godine iznosi nešto više od milion. Vukanović — otvoreni kritičar autoritarnog vođe tog područja, Milorada Dodika, koji tvrdi da njegova regija ima 1,4 miliona ljudi — vjeruje da je taj broj sada pao na 800.000 ili manje.
Dodik “manipulira brojevima kako bi se pretvarao da dobro radi posao”, rekao je Vukanović.
Ratoborni nacionalist kojeg su Sjedinjene Države kaznile zbog korupcije, Dodik je više puta prijetio da će svoj teritorij proglasiti neovisnom državom i razbiti Bosnu, raspirujući etnički nacionalizam kako bi učvrstio vlast i izbjegao krivični progon.
Kako bi pomogao u širenju svoje poruke da je srpsko područje sve manje, Vukanović je nedavno objavio turobnu snimku svoje posjete općini Ulog. Imao je preko 7.000 ljudi kada je bio dio Jugoslavije, miroljubive multietničke nacije koja je 1991. upala u rat. Sada, rekao je u intervjuu, ima samo sedam stanovnika koji borave tokom cijele godine, a ulice su mu obrubljene ruševnim zgradama koje nije uništila vojska, sukob ali jeste zanemarivanje.
Michael Murphy, ambasador Sjedinjenih Država u Bosni i česti kritičar Dodika, ukazuje na demografske probleme kao dokaz njegovog lošeg upravljanja Republikom Srpskom, poznatom kao RS
“Ako je smanjenje RS cilj Dodika, on u tome uspijeva,” rekao je Murphy u oktobarskoj izjavi, navodeći brojke koje pokazuju da se radna snaga u srpskom entitetu smanjila za 10 posto u jednoj godini.
Drugi sastavni dio Bosne, hrvatsko-muslimanska federacija, također je izgubio veliki broj ljudi. Pretežno hrvatski dijelovi federacije — gdje većina stanovnika ima putovnice iz susjedne Hrvatske, članice Evropske unije, te mogu slobodno putovati i raditi širom bloka — posebno su teško pogođeni egzodusom.
“Evidentno je da ljudi odlaze iz svih dijelova zemlje”, rekao je Emir Kremić, generalni direktor Državne agencije za statistiku BiH.
Ali koliko ih je otišlo, rekao je, ne zna se tačno, dobrim dijelom jer nije jasno koliko je ljudi ostalo. "Jednostavno ne znamo koliko ljudi ovdje živi", rekao je. Za to je dodao: "Potreban nam je novi popis".
To, međutim, nije nešto što etnonacionalistički političari, koji se boje rezultata, ne žele. Tri glavne etničke skupine u Bosni — muslimanski Bošnjaci, pravoslavni Srbi i rimokatolički Hrvati — brinu se da će izgubiti u igri brojeva. Bile su potrebne tri godine natezanja nakon popisa stanovništva 2013. da rezultati budu objavljeni, jer je svaka grupa željela vidjeti veće brojke, a time i više političke moći, za vlastitu zajednicu.
Kremić je rekao da je grubi vodič za to koliko je populacija pala studija koju je prošle godine proveo njegov Zavod za statistiku kako bi se procijenilo korištenje obradivog zemljišta u Bosni. Utvrđeno je da je 30 posto poljoprivrednih kućanstava zabilježenih tokom popisa 2013. nestalo.
"Tamo više nije bilo nikoga", rekao je.
Posljednji popis stanovništva pokazao je da ukupna bosanska populacija iznosi 3,5 miliona, što je pad u odnosu na 4,4 miliona u prethodnom brojanju, godinu dana prije izbijanja rata. Prema nekim procjenama, brojka je sada ispod dva miliona stanovnika tokom cijele godine. Bečki institut za demografiju izračunao je da je od 1990. do 2017. BiH pretrpjela pad stanovništva od 22 posto, uglavnom zbog iseljavanja, što je najveći pad u regiji.
Nacionalni natalitet kontinuirano je padao od 1999. godine i, nakon kratkog naleta poslijeratnih povrataka, emigracija je ponovno porasla, pridonoseći onome što je izvješće bosanske Akademije nauka nazvalo "demografskom zimom" vođenom ekonomskim problemima i "kolektivnom depresijom" nad izgledima zemlje.
Na Univerzitetu u Sarajevu, u glavnom gradu zemlje, studenti su podijeljeni oko toga hoće li ostati ili otići. Neki, osobito oni iz dobro povezanih porodica, ne vide razloga za rizik iseljavanja. Drugi su očajni glede svojih šansi ako ostanu.
Enis Katina, student kriminalistike, kaže da bi volio dobiti posao u bosanskohercegovačkoj policiji, ali ne vidi “pravu perspektivu za mlade ljude u ovoj zemlji”. Odlazak je, dodao je, "jedina budućnost koju imamo."
Muris Čičić, čelnik Akademije nauka i koautor njezina izvještaja, rekao je kako Bosna nije tako beznadna kao što mnogi stanovnici, osobito mladi ljudi, vjeruju, ali je još uvijek opterećena turobnim pogledom na budućnost zbog stalnih političkih prepirki elita koja se naširoko smatra korumpiranom i sebičnom.
“Politička nestabilnost glavni je pokretač koji tjera ljude da odu ili razmišljaju o odlasku”, rekao je Čičić. Povratak u rat, dodao je, bio je vrlo malo vjerovatan, ali strah od toga, potaknut visoko pristranim bosanskim medijima i zapaljivim izjavama političara poput Dodika mnoge je ostavio u stanju očaja.
"Ovdje je sistem nefunkcionalan i sve izgleda tako beznadno", rekao je.
Među onima koji su razočarani izgledima svoje zemlje je Eldin Hadžić, 40-godišnji mehaničar koji je početkom 1990-ih pobjegao u Njemačku kako bi izbjegao rat, vratio se 1998. i sada je odlučan ponovno otići. Nedavno je otputovao iz svog doma u Sarajevo kako bi posjetio privatnu agenciju za izdavanje viza koja je davala savjete o tome kako izaći.
“Svako ko ima iole pameti mora otići”, rekao je Hadžić, proklinjući sve političare, bez obzira na etničku pripadnost, kao prevarante. "Svi su oni isti, samo za svoje osobne interese", rekao je. “Da biste ostvarili svoje snove u Bosni, morate biti lopov.”
