Iz daljine, Deadman’s Island izgleda kao bilo koji drugi usamljeni komad močvarnog zemljišta, tiha, pticama ispunjena blatnjava sprudina smještena tik uz obalu Kenta.
No kada se voda povuče, mjesto se pretvara u nešto mnogo uznemirujuće: krajolik u kojem iz gline vire stoljećima stari sanduci, a ljudske kosti leže razasute poput rekvizita iz neke nadnaravne drame.
Ispod prirodne ljepote krije se morbidna historija
Lokalni folklor već dugo šapuće o ovom neobičnom kutku područja The Swale, nasuprot Queenboroughu na otoku Sheppey.
Ipak, istina je mračnija od priča. Ovaj izolirani komad blata nekada je bio groblje za osuđenike, mornare i ratne zarobljenike – muškarce i dječake koji nisu preživjeli strahote takozvanih „zatvorskih hulkova“, brodova usidrenih u blizini između 1600-ih i 1800-ih godina.
Danas se njihovo posljednje počivalište doslovno ispire morem.
Otok, koji je dug oko 1.200, a širok oko 200 metara, u vlasništvu je organizacije Natural England i strogo je zatvoren za javnost.
Uprkos svojoj sumornoj reputaciji, riječ je o zaštićenom staništu bogatom rijetkim pticama i močvarnom florom. No ispod te prirodne ljepote krije se daleko morbidnija historija.
Groblje bez imena i obilježja
Na stotine ljudi ovdje je nekada sahranjeno u jednostavnim drvenim sanducima. Mnogi su podlegli tifusu, koleri ili drugim zaraznim bolestima koje su harale skučenim zatvorskim brodovima usidrenim kod Sheppeyja.
Drugi su možda umrli od kuge. Njihova imena nikada nisu zabilježena, a grobovi nikada obilježeni.
Samo tokom 2016. godine, na otoku je bilo vidljivo više od 200 ljudskih ostataka, sumorni podsjetnik na uslove koje su ti ljudi preživljavali.
Trevor Mason (60), koji vodi stranicu na društvenim mrežama posvećenu ovom otoku, rekao je za Daily Mail: "Problem je u tome što mi zapravo ne znamo ko je tamo sahranjen. Ukopi datiraju od kasnih 1600-ih pa sve do sredine 1800-ih godina.
Jednim aktom Parlamenta ovo područje je proglašeno karantenskom zonom za brodove koji su dolazili s Baltika i iz Afrike. Vlada se bojala da bi se zarazne bolesti mogle proširiti na London, pa su brodovi za koje se sumnjalo da nose bolest zadržavani u području Queenborougha oko 60 dana.
Mornarica je periodično pregledala brodove kako bi provjerila jesu li posade dovoljno zdrave da nastave put. Brodovi su često isticali žutu zastavu s crnom kuglom kako bi pokazali da se na njima nalaze bolesti.“
Dodao je: „Mornari koji su živjeli na tim brodovima morali su biti u užasnim uslovima, nisu smjeli silaziti na kopno, nisu mogli vidjeti porodice i stalno su bili izloženi riziku da se zaraze od drugih mornara.
„Mora da je bilo stravično.“
Jedan od najzloglasnijih hulkova zvao se Retribution, ime koje je mračno odgovaralo plutajućim zatvorima koji su nekada nizali estuarij.
Kao set horor-filma
Najjeziviji dio otoka lokalno je poznat kao Coffin Bay. Za vrijeme oseke, blato otkriva otvorene sanduke i izložene kosti, na nekim mjestima nagomilane i isprepletene zbog stoljeća erozije.
Porast nivoa mora dodatno je ubrzao taj proces, skidajući slojeve gline i otkrivajući mrtve ispod nje.
BBC-jeva ekipa koja je posjetila otok 2017. godine opisala je prizor u izuzetno snažnim izrazima. Režiser Sam Supple rekao je: „To je kao da ste na setu horor-filma. Izgleda potpuno nadrealno, kao da ga je osmislio scenografski odjel. Posvuda su otvoreni sanduci i kosti.“
Neki posmrtni ostaci u potpunosti su odneseni u more te se povremeno pojavljuju duž obale Kenta.
Jedan arheolog je jednom upozorio Masona da bi neki grobovi i dalje mogli skrivati opasne patogene, sačuvane u blatu stoljećima.
„Postojala je mogućnost da neki grobovi i dalje sadrže zarazne bolesti“, rečeno mu je.
Vjeruje se da su mnogi ovdje sahranjeni bili francuski zarobljenici uhvaćeni tokom Napoleonovih ratova, zajedno s britanskim osuđenicima koji su čekali deportaciju u udaljene kolonije.
Daf Charman, koja je detaljno istraživala otok i o njemu napisala knjigu, smatra da ukopi obuhvataju period „negdje između 1600-ih i kraja 1800-ih godina“.
Objasnila je: „Osuđenici su dolazili iz Londona, Newcastlea i drugih dijelova zemlje, a držani su na hulk-brodovima u Sheernessu dok ne bi stigli trgovački brodovi dovoljno veliki da ih odvedu na mjesta poput Tasmanije.“
Pokušaji premještanja posmrtnih ostataka suočili su se s istim problemom: većina tijela više nije bila cjelovita.
Tvrde da su noću viđali fantomske pse sa sjajnim crvenim očima
Raniji nalazi su najprije premješteni na otok St Mary’s, a kasnije, kada je nova izgradnja zahtijevala dodatno izmještanje, u Centar St George u Chathamu.
Kao da stvarna historija otoka sama po sebi nije dovoljno uznemirujuća, lokalne legende dodatno su pojačale užas.
Neki tvrde da su noću viđali fantomske pse sa sjajnim crvenim očima kako jure preko blata „paklene pse“ za koje se govori da se hrane mozgovima mrtvih.
Druga glasina tvrdi da su nekim iskopanim skeletima misteriozno nedostajale lobanje.
Bilo da je riječ o praznovjerju ili nečem čudnijem, ove priče dodaju još jedan sloj nelagode mjestu koje je i bez njih prožeto jezom.