Evropa se priprema za svoju buduću sigurnost uz malu ili nikakvu pomoć Sjedinjenih Američkih Država, a u mnogim scenarijima koje evropski stratezi danas razrađuju kroz simulacije kao ključni stup odbrane evropskog kontinenta pojavljuje se Ukrajina.
Naime, što su sigurnosna jamstva Washingtona slabija, to Evropa više treba Kijev, a Evropljani će se uskoro morati suočiti s posve novim pitanjem raspodjele tereta odbrane – što moraju ponuditi Ukrajini zauzvrat za njenu pomoć u zaštiti Evrope od Rusije, pišu u analizi za Foreign Policy Liana Fix, saradnica za evropska pitanja u Vijeću za vanjske odnose (Council on Foreign Relations), i Paul B. Stares, viši saradnik za prevenciju sukoba u istom uticajnom američkom think tanku.
Središnja uloga Ukrajine u svakom scenariju
Za evropske kreatore politika NATO danas nalikuje slavnoj Schrödingerovoj mački – istovremeno je i živ i mrtav. S jedne strane ponašaju se kao da je Savez živ, ponajprije kako bi odvratili Moskvu od mogućih agresivnih poteza. S druge strane smatraju ga mrtvim u smislu da se više ne mogu oslanjati na Washington kao nekada.
Evropski čelnici stoga izrađuju planove za odbranu kontinenta bez američke pomoći. Ono što se posebno ističe u većini tih planskih scenarija jest središnja uloga Ukrajine u evropskoj sigurnosti. Jačanje vlastitih evropskih odbrambenih sposobnosti i sistema odvraćanja u trenutku kada američka predanost slabi zahtijevaće mnogo godina.
U simulaciji koju je Vijeće za vanjske odnose nedavno organizovalo s evropskim dužnosnicima i stručnjacima vrlo je brzo postalo jasno da je upravo Ukrajina ključni odbrambeni bedem Evrope u razdoblju američkog povlačenja.
Simulacija otkrila zabrinjavajuću sliku
Simulacija, smještena u 2029. godinu, polazila je od pretpostavke krhkog primirja u Ukrajini i izolacionističke američke administracije koja nastoji normalizovati odnose s Rusijom. Uvjerene da Sjedinjene Države neće priskočiti Evropi u pomoć, ruske vlasti procjenjuju da im se otvorio prostor za djelovanje te postupno pojačavaju pritisak na Evropu.
U tom scenariju Sjedinjene Države ostaju po strani i zahtijevaju da Evropa sama pregovara s Rusijom. Europski sudionici morali su odlučiti kako odgovoriti na američku pasivnost i sve intenzivnije ruske napade. Upravljanje i usklađivanje eskalacijskog slijeda koji bi mogao dovesti do upotrebe nuklearnog oružja bez sudjelovanja Sjedinjenih Država pokazalo se iznimno zahtjevnim.
Budući da je Washington blokirao uključivanje NATO-a, evropski su akteri uglavnom odabrali model tzv. "koalicije voljnih". Takve ad hoc koalicije nisu imale uspostavljene strukture za donošenje odluka, što bi u stvarnoj kriznoj situaciji moglo otežati ili usporiti evropski odgovor.
Sudionici su bili jedinstveni u odbacivanju ruskih prijedloga za pregovore. Mnogi su pritom izražavali nadu da bi Kina mogla zaustaviti rusko nuklearno ucjenjivanje. Kako se scenarij razvijao, evropski sudionici u velikoj su se mjeri oslanjali na Ukrajinu kao polazište za protivofanzivne operacije nakon ruskih napada na teritorij NATO-a, uključujući i mogućnost ponovnog otvaranja bojišta u Ukrajini.
Obostrana korist umjesto arogancije
Evropski vojni planeri danas shvataju da bi arogancija bila pogreška. Svjesni su da Ukrajina trenutno drži odbrambenu crtu i za Evropu te da bi završetak sadašnjeg rata oslobodio ruske snage za moguće prijetnje istočnom krilu NATO-a.
Što se više Sjedinjene Države povlače, to Evropa više treba Ukrajinu, a time postaje opravdaniji i ukrajinski zahtjev da za svoju ulogu dobije nešto zauzvrat – primjerice, punopravno članstvo u Evropskoj uniji.
S vremenom bi čak i članstvo Ukrajine u NATO-u moglo ponovno postati izgledno, osobito ako Savez preraste u organizaciju koju vode evropske države, uz znatno manju ili nikakvu ulogu SAD-a. Ukrajina još uvijek nema nuklearne, zračne i pomorske sposobnosti kakvima raspolažu Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, no kada je riječ o kopnenom sukobu s Rusijom, nijedna evropska država nije snažnija.