Nova svemirska utrka je u punom jeku, ali da bi ona imala smisla, potrebne su nove tehnologije. Raketni motori, kapsule i moduli iz doba Apolla danas su muzejski eksponati. Ako želimo baze na Mjesecu, letove prema Marsu i teleskope sposobne da pronađu tragove života, treba nam nešto potpuno drugačije. Upravo sada, u laboratorijama i na testnim poligonima, razvijaju se tehnologije koje će odrediti ritam iduće decenije.
Na čelu nove generacije svemirskih raketa stoji SpaceX-ov Starship, raketa visoka poput nebodera, dizajnirana da se u potpunosti vraća na površinu i ponovo koristi. Ako uspije, put u svemir bi mogao pojeftiniti deset puta, što bi otvorilo vrata do tada nezamislivim misijama. Starship nije jedini, Evropa se nada da će Ariane 6 očuvati njenu ulogu u lansiranju satelita, dok Jeff Bezos razvija New Glenn, masovnu raketu koja bi trebala konkurisati Elonu Musku. Utrka više nije u tome ko može poletjeti, već ko može poletjeti najčešće i najjeftinije.
Još ambiciozniji planovi uključuju nuklearni pogon. NASA i DARPA su razvijale projekt DRACO, koncept nuklearnog termalnog pogona koji bi mogao skratiti vrijeme putovanja do Marsa. Iako je DRACO otkazan 2025. godine zbog troškova i tehničkih izazova, ideja nuklearnog pogona nije nestala. Njegov potencijal ostaje ključan za misije u duboki svemir: brži put smanjuje izloženost zračenju, povećava sigurnost i omogućava složenije misije.
Kako misije postaju složenije, upravljanje sa Zemlje postaje sve zahtjevnije. Radiosignalu treba između tri i 22 minute da stigne do Marsa. Zbog tih kašnjenja razvijaju se letjelice i roveri sa vještačkom inteligencijom koji mogu samostalno donositi odluke. AI će birati rute, analizirati uzorke i prilagođavati se nepredviđenim situacijama bez čekanja uputa sa Zemlje.
Dok ljudi traže put prema Marsu, astronomi pripremaju instrumente koji bi mogli odgovoriti na pitanje, jesmo li sami u svemiru. Evropski Ekstremno veliki teleskop (ELT) u Čileu, prečnika 39 metara, moći će proučavati atmosfere udaljenih planeta i tražiti tragove vode, kisika ili metana, što bi moglo ukazivati na biološku aktivnost.
Ako želimo kolonije na Marsu, potrebno je više od raketa. Mars ne može trajno zavisiti od opskrbe sa Zemlje. Zato se razvijaju ISRU sistemi (In-Situ Resource Utilization) – tehnologije koje omogućavaju korištenje lokalnih resursa.
Led na Marsu će se pretvarati u pitku vodu i raketno gorivo. Regolit (marsovsko tlo) poslužit će za 3D printanje baza. Eksperiment MOXIE na roveru Perseverance već je uspješno stvorio kisik iz marsovske atmosfere.
Sve ove tehnologije zajedno crtaju sliku budućnosti u kojoj svemir više nije pozornica simboličnih misija, već prostor stalne prisutnosti čovječanstva. Ako smo prvi dio svemirske utrke mogli zamisliti kao maraton, sadašnji se pretvara u tehnološki sprint. Pobjednik neće biti onaj sa najviše zastava, nego onaj ko razvije tehnologije koje svemir čine održivim i pristupačnim.