Zračna gitara, pivo od 20 funti i Bangladešani koji se predstavljaju kao navijači Argentine - ovo je Svjetsko prvenstvo, turnir i festival luđaka, ali njegovi domaćini ipak bi mogli biti konačni pobjednici, piše The Times.
Svjetsko prvesntvo, festival luđaka
U četvrtak rano navečer u Dohi, oko 100 muškaraca u argentinskim majicama jurišalo je niz Corniche, obalnu šetnicu, uzvikujući ime Lionela Messija. Neki su bili gotovo u suzama od strasti koja je prolazila kroz njih. Nosili su argentinsku zastavu od 30 stopa, vijoreći je uvis kao sveti gonfalon.
Ovakvu vrstu razularenog muškog šovinizma možete pronaći na bilo kojem Svjetskom prvenstvu, to je ono na čemu nogomet radi. Osim što ovaj put nije bilo pravog Argentinca na vidiku. Svi su ti ljudi bili radnici migranti iz Bangladeša, porijeklom iz Dhake i Chittagonga.
Svaki sat koji sam proveo u Kataru izazvao je slične zbunjujuće trenutke. Zašto se sve ovo događa? Šta se dovraga događa? Doha se u pripremama za ovaj najbizarniji turnir osjećala kao globalizacija na teškom izletu. Pet nepalskih momaka u nizozemskim košuljama donesenim iz Katmandua. Keralanska porodica koja istovremeno navija za Njemačku, Brazil i Englesku. To je veliki festival luđaka, piše Josh Glancy.
Nevjerovatne scene
Ovo je grad-država jedva veća od Yorkshirea, tako da su svi zbijeni u glavni grad. Radnici migranti, do milion obožavatelja, vojska privremenih radnika, pa čak i nekoliko Kataraca koji kraljevski hodaju okolo u svojim thobe i abaya haljinama. Izgleda kao Las Vegas, zvuči kao Babel i moli se kao Meka.
Na Cornicheu sam pronašao Jahadua, koji govori engleski. “Kako to da svi navijate za Argentinu?” Pitao sam. "Je li vam neko platio?" Odmahnuo je glavom. “Godinama smo čekali na ovaj turnir i ne postoji reprezentacija iz Bangladeša za koju bi mogli navijati. Ovo je Messijeva zadnja prilika da osvoji Svjetsko prvenstvo.”
Šta je tačno, ali nisam siguran da to sasvim dopire do srži stvari. Kako bih saznao više, u petak ujutro krenuo sam u Asian Town, veliki radni kamp za migrante na periferiji Dohe gdje žive Jahadu i hiljade drugih poput njega.
Niz za redom glomaznih baraka protežu se preko ograđenog kampa, a svaka je numerirana. Spavaće sobe su male i mošusne. U njima se nalaze četiri ili čak osam muškaraca u tijesnim, sumornim prostorima. Petak je sveti dan, pa su stotine Pakistanaca i Bangladešana u bijelim molitvenim haljinama pratile mujezinov poziv u džamiju. Svi ostali su iskoristili priliku da kupe nešto hrane: to im je jedini slobodan dan.
Zna li Infantino uopšte o čemu govori
Pitam se ima li predsjednik FIFA-e, Gianni Infantino, koji je na neobičnoj press konferenciji u subotu rekao da se "osjećam Afrikancem, osjećam se homoseksualcem, osjećam se radnikom migrantom", uopće pojma kakav je život ovdje dolje na rupi.
To je ono što je potrebno da bi se dogodilo najnevjerovatnije svjetsko prvenstvo. Katar je potrošio oko 200 milijardi funti na ovaj turnir. Od nule je izgradio futurističke stadione, beskrajne terene za trening, goleme sisteme navodnjavanja i divovski metro sistem.
Ali da bi se ovo stvarno pokrenulo, potrebni su muškarci. Mladići iz Afrike i Indije voljni mahati svjetlećim štapićima, grbati prtljagu i graditi ograde. Muškarci spremni napustiti svoje porodice i raditi iscrpljujuće sate za nisku plaću. Jer je to nekako bolje od onoga što je dostupno kod kuće. Ovo Svjetsko prvenstvo leži na njihovim umornim plećima.
U Asian Townu upoznao sam Sylvestera Owusua, 30, zubatog Ganca u dresu Arsenala. Sa svojim bratom Evansom došao je u Dohu na šestomjesečni ugovor kako bi radio kao rukovatelj prtljage u zračnoj luci. U Accri je liječnički pomoćnik i nada se da će novac koji zaradi u Kataru uložiti u to da postane pedijatar. Zarađuje 300 dolara sedmično i uspijeva uštedjeti 200 dolara. Njegova žena i dvoje djece vratili su se kući.
Je li vrijedilo? "Volio bih da nisam došao", rekao je. Zašto? “Radim 12 sati dnevno. Društvenog života nema. Ništa za raditi. Nisam sretan." Owusu pokušava nastaviti svoje studije medicine navečer, ali obično je previše naporan. Neki od drugih muškaraca posjećuju lokalne bordele, gdje će za oko 40 funti kupiti trenutak zaborava. Naježim se kad pomislim kako te žene dospiju ovamo ili kako se s njima postupa kada dođu.
Jedina svijetla tačka je sam turnir
Owusuova jedina svijetla tačka je sam turnir. Obožava nogomet, ali nije siguran želi li nešto od svoje teško zarađene ušteđevine potrošiti na ulaznicu za utakmicu s Ganom. "No, gledat ćemo kad budemo mogli", rekao je.
Turnir je predah od napornog rada, tračak sjaja u teškom životu. To je ono što je dovelo sve te divlje Bangladešane na Corniche. Njihova mesijanska strast je najautentičnija stvar koju sam vidio cijele sedmice.
Vrućine u Dohi nikad ne prestaju. Unosi se u zgrade tokom dana i zrači natrag tokom noći. Vlažno je i žestoko. U 2015., pet godina nakon što su dobili ponudu, Katarci su pomaknuli ovaj turnir s ljeta na "zimu" kako bi izbjegli krah. Inače bi do sada pala kiša i zahladilo bi. Ali ne ove godine.
Grad je grozničavi san plutokrata, izvučen iz pustinjskog grmlja petrodolarima i željom za moći vladajuće porodice Al Thani. To je blistav niz veličanstvenosti i bijede. Mjesto gdje vidite znojnog policajca koji mahnito traži vlasnicu izgubljene Louis Vuitton torbice. Gdje lila Lamborghini strpljivo sjede ispred hotelskih barova, upaljenih motora.
Od zabiti do centra svijeta
Kad je novac od nafte i plina počeo pritjecati tokom 1970-ih, Katarci su htjeli sve brzo, pa uvoze većinu svojih brendova. Restorane Nobu i Hakkasan; univerzitetski kampusi iz Georgetowna i Carnegie Mellona; skulpture Jeffa Koonsa i Damiena Hirsta. Pauk od 30 stopa koji se nadvija nad hordama u Fifinom medijskom centru s uzicama je Maman Louise Bourgeois. Još veći 50ft pauk koji bljuje vatru koji krasi festival elektroničke muzike u Qatar 2022. svjež je s Glastonburyjeve pozornice Arcadia. Zadnji put sam slučajno prošao pored njega u 4 ujutro na blatnjavom polju Somerset.
Svjetsko prvenstvo je motor ovog putovanja. Prilika da se svijetu pokaže koliko je Katar daleko stigao otkako je bio prašnjava zabit za lov na bisere, koju su Britanci vodili kao protektorat od 1916. do 1971. Da pređe samo ugljikovodike i postane kulturna i politička sila koja se ne može zanemariti.
“Svjetsko prvenstvo nije krajnja tačka; to je samo prečka na ljestvici za Katar,” objašnjava Sulaiman Timbo Bah, moj vodič kroz džamiju Education City. "Postoji još puno toga nakon ovoga." Turnir je dio nacionalne vizije Katara 2030., da postane "napredno društvo sposobno održati svoj razvoj i osigurati visok životni standard za svoje ljude".
Katarce nije briga za mišljenje Zapada
Ali koji ljudi? Samo 12 posto od tri miliona stanovnika ove zemlje zapravo su Katari. Katarci su rođeni na laganoj ulici: besplatno zdravstvo, struja, voda, obrazovanje. Bez poreza. To su strogo čuvane privilegije. Emir, šeik Tamim bin Hamad Al Thani, može dodijeliti 50 ovih dragocjenih državljanstava godišnje. Ako se Katarka uda za muškarca koji nije iz Katara, njihova djeca nisu građani.
Radnici gastarbajteri uopće nemaju put do državljanstva. Njihova je prisutnost ovdje uvjetna i ograničena. Zahvaljujući Svjetskom nogometnom prvenstvu, došlo je do određene reforme kafala radnog sistema, oblika ropstva koji su uveli Britanci. Ali nije jasno koliko se stvarnih promjena dogodilo.
Katarci su ne iznenađujuće defanzivni kada su u pitanju kritike njihovog turnira i njihove zemlje. Pridružio sam se dvojici braće, Ahmedu i Muhamedu, obojici u dvadesetima, na čaju od mente u petak navečer. Jesu li vjerovali da će turnir biti uspješan? “Vidjet ćete nešto što će vam oduzeti dah, inshallah,” rekao je Muhammad.
"Kada nogomet počne, zapanjit će te"
Šta su rekli o kritikama? Dugi trenutak tišine. “Kada nogomet počne, zapanjit će te,” rekao je Ahmed. Jednostavno nisu htjeli razgovarati o tome.
Drugo kritično pitanje na koje nisu htjeli odgovoriti, naravno, bilo je: hoće li se iko moći naljutiti? Katar je izazvao masovnu paniku među britanskim navijačima kada je u četvrtak napravio žestoki zaokret i zabranio prodaju piva na stadionima. Momci više neće moći gutati vodenaste Budweisere u užarenim zonama stadiona za navijače. Ali ima dosta pića ako znate gdje potražiti.
Oprostio sam se od Ahmeda i Muhammada i zaputio se u Irish Pub, skriven na vrhu hotela Best Western. Bilo je to kao da ulazite u pivnicu iz doba prohibicije. Portreti blistavog Billyja Connollyja i Colina Firtha koji su gledali kako Nijemci i Meksikanci puše i tuku se zajedno. Američki vojni vojnici iz obližnje zračne baze Al Udeid potapali su tekilu i svirali zračnu gitaru Bon Joviju. Filipinske prostitutke u haljinama od leopardove kože šapama su pipali sredovječni muškarci.
Ovo je arapski nogometni turnir
Smjestio sam se s Danom Jensenom i grupom Danaca, koji su za stol osigurali vlastiti Carlsbergov dozator i brzo ga praznili. Kako su do sada nalazili stvari? "Nedovoljno pića", rekao je Dan. "Sada smo ipak pronašli ovo mjesto." Nije bio previše zabrinut zbog zabrane piva na stadionu. Poput mnogih s prijateljima u gradu, iskoristio je podzemnu mrežu iseljeništva i naručio povremenih 500 piva u svoj unajmljeni stan. Čak mu je dostavljen i gin, što mu je bilo posebno drago. "Sada nam samo trebaju karte za utakmice", rekao je.
Bit će pića i opuštanja, dakle, za one koji to stvarno žele i mogu si priuštiti da plate 13 funti po pinti. Drugi će otići nezadovoljni nakon susreta s ovom žestokom šerijatskom petrodržavom.
Istina, bez obzira na sve liberalne gluposti koje su iznijeli o osnaživanju žena i najzelenijem Svjetskom nogometnom prvenstvu ikada, usprkos svim muralima posvećenim radnicima migrantima i pokušajima sportskog pranja, Katarce je samo napola briga šta Zapad misli. Mogu nam nastaviti prodavati svoj benzin i uglavnom ignorirati škrgutanje zubima.
Dosta im je isprika i dosta im je onoga što smatraju zapadnjačkim licemjerjem i dvostrukim standardima. Stoljeća imperijalizma, rat u Iraku, mnogo više pritužbi na ovaj turnir nego što je izneseno na Rusiju 2018. “Za ono što smo radili za 3000 godina diljem svijeta, trebali bismo se ispričavati za sljedećih 3000 godina prije nego što dajemo moralne lekcije”, rekao je Infantino na svojoj konferenciji za novinare. Nema sumnje da je emir kimao glavom.
Katar je već ostvario svoj cilj
Ono što je postalo očito nakon nekoliko dana u Kataru je da ovo Svjetsko prvenstvo nije za "nas". Nije za ljude koji žele sjediti na srednjoevropskim trgovima i nalijepiti se na Heineken. Ne radi se o LGBT-u, ESG-u ili DEI-ju. Ovo je prvo arapsko Svjetsko prvenstvo i odvijat će se u skladu s tim.
U petak navečer bila je divlja zabava na Cornicheu: Bangladešani, Marokanci, Alžirci, Indijci, Pakistanci, Katarci, Tunižani, Senegalci, radnici migranti, lažni navijači, usvojeni. Imali su apsolutni bal, plesali uz Queen i Calvina Harrisa, išli bezveze na dhow uz Boom, Boom, Boom, Boom!!; hladan kao kamen trijezan, jedva da je bilo bijelca na vidiku. Nogomet više nije samo naša igra. Teško bi bilo pronaći oštriju demonstraciju ovoga.
Ovo Svjetsko prvenstvo tjera nas da pogledamo zemlju koju obično rado ignorišemo. Kupujemo plin iz Katara, prodajemo mu prvoklasnu londonsku imovinu poput Harrodsa i Sharda, rugamo se i vrijeđamo njegovu zaostalost. Ali znamo li ili nas zanima kakvo je ovo mjesto zapravo? Sada znamo. Katarci imaju našu pozornost.
