Njemačka agencija DPA javlja da su u Srbiji petog dana zaredom ljudi izašli na ulice, ali da je pred Parlamentom bilo „svega 500 do 1.000 ljudi“.
„Demonstranti su se rasporedili po osam kolovoznih traka pred zgradom, po trotoarima kao i u obližnjem parku. Protesti su bili mirniji nego prethodnih dana. I u drugim srpskim gradovima bilo je okupljanja.“
Švicarski tabloid Blick kao najveći problem protesta izdvaja što „nema jedinstvenih zahtjeva niti glasnogovornika. Prema posmatračima, sve se više čuju parole i pjesme o Kosovu, sve je više ikona i religijskih simbola. Nacionalisti prebacuju predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću izdaju, jer je nakon njemačko-francuskog posredovanja pristao na nove razgovore sa Kosovom.“
„Nedostatak zajedničkih zahtjeva olakšavaju srpskim vlastima da demonizuju demonstrante“, nastavlja Blick.
„Vlasti tvrde da su protesti, koji su se proširili i na druge gradove, ‘pokušaj puča’ i ishod tobožnjeg rovarenja stranih sila koje nisu precizno definisane.“
U obimnom članku u nedjeljnom izdanju Neue Zürcher Zeitunga opisuje se Vučićevo ponašanje tokom pandemije:
„Lutao je između uloge zabrinutog oca i zastrašujućeg despota. Narod mu već dugo ne vjeruje jer zna da politički interesi određuju poteze. Pa i kada je u pitanju objavljeni broj novozaraženih.“
Analizirajući kako je Srbija stigla dovde, autorka piše: „Nezaposlenost i siromaštvo su za Srbe daleko važnije teme od demokratije. Plate su niske, penzije još niže. U toj situaciji čovjek ne razmišlja da li opozicija uspijeva nešto da kaže u parlamentu u Beogradu, već prije razmišlja o tome da li će ove sedmice imati novca za prašak za veš. Tu ljude slabo zanima da li su skoro svi mediji glajhšaltovani i da li šire vladajuću propagandu. Umjesto toga, bore se sa činjenicom da su kao konobari ili sobarice ostali bez posla usljed korona-krize.“
„I to je vodilo protestima. Jer mnogima je jasno da bi ih novi lockdown koštao egzistencije. Vučić je, suočen sa bijesom ulice, napravio zaokret. (….) Kada je povukao odluku o zabrani kretanja, prebacio je odgovornost na premijerku Anu Brnabić iako svako zna da on odlučuje. Takvim političkim teatrom zapravo pušta maglu nesigurnosti“, piše dalje ugledni ciriški list.
„Autoritarnom sistemu ne želi da se potčini tek tanki sloj obrazovanih ljudi iz većih gradova. Na ulicama su sada mahom ljudi između 18 i 25 godina starosti, oni koji imaju još mnogo snage i još mnogo života pred sobom. No oni ne uspevaju da preliju ogorčenje u političke zahtjeve, između ostalog jer je opozicija nesposobna da im pomogne.“
„Roditelji ovih bundžija su pak odavno iscrpljeni i nespremni da ustanu. Oni koji su se 2000. borili za demokratizaciju društva, odustali su. U Beogradu žive kao u mjehuru, bez kontakta sa ljudima sa sela koji glasaju za Vučića, i čiji svijet i brige ne razumiju. Zarobljeni su u autoritarnom sistemu koji njihova djeca žele da dignu u vazduh. Ali ni ovaj put ne djeluje da će ustanak biti uspješan“, zaključuje NZZ.
