Zašto bi se iko usudio da prkosi hladnoći od koje trnu ruke, ledenim vjetrovima i nemirnim morima – ponekad radeći po čitavu noć – samo da bi iskopavao blato s morskog dna Antarktika?
Upravo je ovo međunarodni tim posebno avanturistički nastrojenih istraživača radio početkom ove godine na zabitom Antarktičkom poluostrvu, u misiji čiji je cilj bio da otkrije vijekovima skrivene naučne tajne o Južnom okeanu.
Naučnici iz čitavog svijeta sada će podijeliti i analizirati ove dragocjene uzorke blata kako bi utvrdili kako je ljudska aktivnost – u koje spadaju i čitav vijek industrijskog lova na kitove – uticala na Antarktik i ostatak naše planete.
Ovo istraživanje je dio globalnih napora da se razumiju odnosi između okeana i klime.
Historijat okeanskog života
Istraživači su koristili specijalnu bušilicu za jezgro – pomalo nalik ogromnoj ljuštilici za jabuku – vezanu za istraživački brod, kako bi bušili u dubinama i do 500 metara.
Sakupili su više od 40 dugih jezgara, iliti cijevi, taloga s morskog dna s lokacija oko poluostrva.
Ovo je jedno od najbogatijih staništa morskog života na Antarktiku i ključna tačka za ribarstvo, turizam i – prije nego što je zabranjen osamdesetih – industrijski lov na kitove.
Sakupljanje taloga pruža uvid i tragove o prošlosti, „poput istorijske čitanke“, objasnila je glavna istraživačica, Dr. Elisenda Baleste sa Univerziteta u Barseloni.
„Ono što živi u morima danas, šta je živjelo u morima u prošlosti i dokazi utjecaja nas ljudi zabilježeni su u čitavim slojevima taloga tokom vijekova“, rekla je ona.
Očuvanjem i datiranjem tih slojeva, i analizom šta sadrže, istraživači mogu da izgrade sliku historijata antarktičkog morskog života.
Kad se nađu na brodu, jezgra se zamrzavaju i prebacuju u Barselonu, u laboratoriju doktorke Baleste.
Odatle će se pažljivo izvučeni komadi ovog antarktičkog blata slati u nekoliko akademskih institucija širom svijeta.
Naučnici će skenirati i datirati slojeve taloga, utvrditi kakvi mikropski oblici života sadrže, izmjeriti nivoe zagađenja i izračunati koliko ugljika je pohranjeno u blatu.
To je dio misije – Institut za konveksni morski pejzaž – koja obuhvata univerzitete i istraživačke ustanove iz čitavog svijeta koje istražuju kako bolje razumjeti vezu okeana i klime.
Clare Allen, okeanografkinja iz Britanskog antarktičkog instituta koja proučava prošlost Antarktika duže od 20 godina, rekla je da su jezgra poput ovih posebno vrijedna.
„Prije 1950. godine – prije nego što je postojala bilo kakva sposobnost monitoringa na Antarktiku – jezgra taloga i jezgra leda jedini su način da dobijemo uvid u bilo koja klimatska ili fizička svojstva koja su se vremenom mijenjala“, rekla je ona.
Otisak DNK iz lova na kitove
Sveže sakupljeni uzorci koji se pohranjuju za analizu DNK moraju se čuvati na temperaturama dovoljno niskim da se zaustave svi biološki procesi.
Doktorka Baleste ih je izvukla iz industrijskog zamrzivača gdje se pohranjuju da bi nam ih pokazala, veoma kratko.
„Čuvaju se na minus osamdeset da bi se spriječilo njihovo propadanje“, objasnila je ona.
Ovi parčići morskog dna – zamrznuti u vremenu na temperaturama koje čuvaju genetski materijal – koristiće se za ono što je poznato kao ekološka DNK analiza.
To je naučna oblast koja se ubrzano razvila posljednjih godina.
Ona pruža istraživačima mogućnost da izvlače genetske informacije iz vode, tla, pa čak i zraka, kao da je otisak prsta života utisnut u životnu sredinu.
Dr. Carlos Prekler, sa Univerziteta kralj Abdulah u Saudijskoj Arabiji, predvodi ovaj dio istraživanja i pokušaće da izmjeri kako je skoro čitav vijek industrijskog lova na kitove na Antarktiku uticao na okean i našu atmosferu.
Ugljik – kad se ispusti u atmosferu kao ugljen-dioksid – zagrijava našu planetu poput deke.
Stoga, dok se svijet muči da smanji te emisije, bilo kakav napredak koji apsorbuje i zaključava značajne količine ugljika mogao bi pomoći da se zauzdaju globalno zagrijavanje.
„Mi znamo da kitovi imaju mnogo ugljika u vlastitim tijelima, zato što su to ogromne životinje“, kaže doktor Prekler.
Ono što njegove kolege i on žele da znaju jeste koliko se tog ugljika zakopava u morsko dno – i odvaja od atmosfere – kad te životinje uginu.
„Možemo da izmjerimo DNK kitova i ugljik u talogu“, objašnjava doktor Prekler.
„Dakle, možemo da izmjerimo šta se desilo prije nego što je industrijski lov na kitove uklonio većinu kitova iz Južnog okeana“, dodao je on.
To će, tvrde istraživači, pružiti mjerilo za to koliko kitovi – samim postojanjem, veličinom i prirodnim životima – uklanjaju ugljik iz naše atmosfere i pomažu u borbi protiv klimatskih promjena.