Krajem 1960-ih započela je era Novog Hollywooda, koja je ubrzo potisnula staru Zlatnu eru. Prema Quentinu Tarantinu, upravo je osam konkretnih filmova, objavljenih između decembra 1969. i decembra 1970., pomoglo zapečatiti sudbinu starog filmskog poretka. Iako su u to vrijeme još uvijek dominirali klasici i velike zvijezde, ovi filmovi – iako uključuju slavne autore i glumce iz „Zlatnog doba“ – djelovali su kao zaostaci prošlosti, dok je novo filmsko doba nezaustavljivo dolazilo.
U svojoj knjizi Cinema Speculation, Tarantino piše: „Do 1970. taj 'Novi Hollywood' bio je Hollywood“, prenosi Far Out Magazine. Kao primjere filmova koji su, u očima tadašnje publike i industrije, bili osuđeni na propast, navodi:
Privatni život Sherlocka Holmesa (Billy Wilder)
Špijunka Darling Lili (Blake Edwards)
Jedna smiješna ljubav u New Yorku (Vincente Minnelli)
Šetnja po proljetnoj kiši (Guy Green)
Jedina igra u gradu (George Stevens)
The Liberation of L.B. Jones (William Wyler)
Topaz (Alfred Hitchcock)
Rio Lobo (Howard Hawks)
Zanimljivo je da su upravo ti autori – Wilder, Edwards, Minnelli, Green, Stevens, Wyler, Hitchcock i Hawks – do tada stajali iza nekih od najcjenjenijih filmova klasičnog Hollywooda, s ukupno 11 osvojenih Oscara i 46 nominacija. No, nakon 1970. nijedan od njih više nije dobio nijednu nominaciju.
To, smatra Tarantino, dokazuje njegovu tvrdnju: iako su ti režiseri nekad oblikovali filmski svijet, njihovo je vrijeme prošlo. Publika i industrija okrenule su se novim imenima, poput Francisa Forda Coppole, Stanleyja Kubricka i Miloša Formana.
Vrijeme ne štedi nikoga – pa ni legendarne filmske autore. Prema Tarantinu, pokušaji da se održi estetika Zlatnog doba u vremenu rađanja buntovnog, modernog Hollywooda bili su unaprijed osuđeni na neuspjeh. Filmski pejzaž se zauvijek promijenio.