"I pored svega, Sarajevo je i danas ipak sačuvalo svoj tradicionalni građanski duh, svoju multietničnost i diverzitet od prije rata i iz olimpijskih vremena", rekao je Tarik Kupusović. Građani ostaju građani, oni su dominantni u gradu, rekao je na redovnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca "Krug 99" o temi: "Sarajevo između historijskog naslijeđa i vizija budućnosti".
Povodom obilježavanja 6. aprila, Dana grada Sarajeva, prof. dr. Tarik Kupusović, predsjednika Skupštine Grada Sarajeva (gradonačelnik Sarajeva) od 1994. do 1996. godine, podsjetio je na Sarajevo nekada i sada, njegovu historiju i tešku ratnu prošlost.
Podsjetio je da je prije četiri mjeseca u ANUBiH održana Međunarodna naučna konferencija "Političkopravni i zakonski položaj Grada Sarajeva u sistemu lokalne samouprave u BiH: mogućnosti reforme nadležnosti i teritorijalne organizacije".
Imao je rad "Esej o Sarajevu u vremenu opsade", a kao što je poznato, bio je i gradonačelnik od aprila 1994. do marta 1996. godine.
"U ratnom Sarajevu smo se vodili i branili principima. Principi i vrijednosti jesu najvažniji, ali živimo u takvom svijetu da se moramo za njih stalno boriti, da bismo bili konkurentni. Svi u gradu smo sve do prvih granata mislili da rata u BiH neće biti. U Sarajevu je početkom 1992. bilo sasvim mirno, čak je tu 2. januara 1992. potpisano i primirje u Hrvatskoj, koje je praktično trajalo sve do kraja '94. Opsada Sarajeva počela je 6. aprila 1992. a 'pravi rat' (masovno granatiranje i snajperisanje) 2. maja", rekao je Kupusović.
Podsjetio je da je već 10. aprila 1992., Ibrahim Spahić skupio na dogovor sve ranije gradonačelnike Sarajeva, koji su bili i ostali cijelo vrijeme rata u gradu, i to Daneta Olbinu, Lazu Materića, Vasu Radića, Džemala Muminagića, Dragutina Kosovca, Daneta Maljkovića, Salka Selimovića i Juraja Martinovića.
Potpisan je "Apel ranijih gradonačelnika za mir". Kasnije su im se pridružili i tada odsutni Uglješa Uzelac i Kemal Hanjalić, dakle svih, ukupno deset tada živih, ranijih gradonačelnika.
"Pred rat je Sarajevo napustilo par desetina hiljada građana, sluteći šta će se događati. Tokom rata i opsade, još je preko 100.000 postepeno napuštalo grad, bilo kroz neko vrijeme tajni tunel ispod aerodromske piste, bilo preko same piste, pod kontrolom UNPROFOR-a, u intervalima primirja, ili u humanitarnim konvojima, ili avionima UNPROFOR-a. Međutim, ljudi su se i vraćali, a znatan broj, više desetina hiljada došli su u Sarajevo kao protjerani i izbjeglice, iz drugih ratom ugroženih dijelova BiH i Sandžaka. I pored svega, grad je čuvao i sačuvao svoju dušu, svoj dominantno gradski karakter, multietničnost i multikulturalnost", izjavio je Kupusović.
Prema njegovim riječima, vlast, kako republička i gradska, tako i sve predratne Sarajlije, pažljivo su pazili da se ni u teškim ratnim vremenima opsade ne pokvare tekovine viševjekovnog zajedništva života u gradu.
"To je jednostavno neuništivi duh Sarajeva, uprkos svim izazovima i kušnjama. Bez iluzija da mogu neposredno uticati na osnovne tokove zbivanja, ali s osjećanjem da nemaju pravo na pasivnost, raniji gradonačelnici su se tada kao Klub obraćali našoj i svjetskoj javnosti, tijelima UN-a i funkcionerima internacionalne zajednice, diplomatskim predstavnicima i skupovima državnika", rekao je Kupusović.
U proljeće '95., posjetio je u Beču Bogdana Bogdanovića.
"Pitao me o atmosferi u gradu, pa sam mu rekao da svaki dan imamo veoma posjećena razna kulturna dešavanja. Svugdje su tragovi granata i snajpera, a počesto i zapuca, dosta je ruševina, hrane je nedovoljno, sva stakla su polomljena i na prozore postavljene folije, struju i vodu imamo po nekoliko sati svaki drugi ili treći dan. Ljudi, osim u baštama, uzgajaju povrće u parkovima i na balkonima, te da čak i u kadama drže kokoši. Drveće je posječeno za ogrev. On me utješio - i u Beogradu su iza onog rata došli mnogi ljudi sa sela i iz drugih krajeva, čak se pretežno govorila ijekavica. Međutim, tokom nekoliko godina, veliki grad to apsorbuje i asilimilira, te ponovo postaje ono što je bio, čak još 'gradskiji' i ljepši, ne samo veći. Kako je bio optimista i bio je potpuno u pravu", izjavio je Kupusović.
Podsjetio je da je Dejtonski sporazum slijedio nakon Vašingtonskog sporazuma iz 1994. godine, koji je stvorio "federaciju 10 kantona ili federaciju Bošnjaka i Hrvata".
"To se prelilo u Dejtonski sporazum, koji je stvorio današnju čudnu konstrukciju Bosne. Neki iz međunarodne zajednice su tada, kako je kasnije svjedočio glavni pregovarač Ričard Holbruk, smatrali da će se kroz jedno deset godina Bosna mirno raspasti, da će se razići ta 'tri ratoborna plemena', te da se tako završi taj 'vjerski rat'. Druga opcija, koju je snažno gurala Amerika, EU i neke države, bila je da BiH postane građanska, multietnička, sekularna, funkcionalna pravna država, na brzom putu ka članstvu u EU. To je rađeno politički, bilateralno i kroz OHR, te finansijski, kroz niz pro-evropskih projekata. Bosanac je trebala biti građanska odrednica za sve stanovnike u zemlji, Srbe, Muslimane (Bošnjake), Hrvate i sve ostale", pojasnio je Kupusović.
Istakao je da kao što znamo, ni jedno ni drugo se još nije desilo, i ne zna se šta će i kada će se desiti.
Podsjetio je na riječi Alije Izetbegovića nakon ceremonije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, 14. decembra '95. godine u Jelisejskoj palati: "Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U ovakvoj situaciji i ovakvom svijetu, bolji mir i nije mogao biti postignut".
"Bio je potpuno u pravu. Svi su tada mislili da je Sarajevo u Dejtonu dobilo. Svi iz provincije su zavidili Sarajevu, te najavljivali i ubrzo dolazili u sarajevska predgrađa, koja napuštaju Srbi. Tako se Sarajevo u prvim mjesecima mira transformisalo u pretežno jedno-etnički kanton, čime je izgubilo svoje prednosti, a Bosna najbolje što ima. Bilo je kako je bilo, šta bi bilo da nije bilo, ili šta bi bilo da je bilo nešto drugačije, na ta pitanja je u historiji potpuno besmisleno odgovarati. Prošlosti se ponekad naravno moramo prisjetiti, ali danas moramo raditi za budućnost. Grad je ukinut 13. aprila 1996. godine, a osnovan je Kanton Sarajevo. Protokol o organizacionoj strukturi Grada Sarajeva dugo je u organizaciji OHR-a pregovaran i usaglašavan, da bi bio potpisan 25. oktobra 1996.", podsjetio je Kupusović.
Smatra da je njegova djelimična implementacija trajala još duže.
"Dakle, skoro dvije godine Grad nije postojao, a i kada je ponovo uspostavljen, to je, kao što je i sada, bilo samo fiktivno. Obično zavaravanje, kao da postoji, a stvarno, praktično ne postoji. I pored svega, Sarajevo je i danas ipak sačuvalo svoj tradicionalni građanski duh, svoju multietničnost i diverzitet od prije rata i iz olimpijskih vremena. Građani ostaju građani, oni su dominantni u gradu. Sarajevo će se sigurno i dalje razvijati, biti i pametan grad, sa boljom infrastrukturom i modernim tehnologijama, za ugodnije življenje u njemu. Sarajlije, kao i Bosanci, prije svega su dobri ljudi", dodao je Kupusović.
Šesti april, najznačajniji je datum u historiji Sarajeva. Sve što se događalo tog datuma 1945. i 1992. godine postalo je simbol otpora njegovih građana svim oblicima fašizma, ksenofobije i mržnje prema drugom i drugačijem. To je dan kada je Sarajevo oslobođeno od fašističke okupacije tokom Drugog svjetskog rata.
Zbog toga se 6. april, Dan grada, obilježava kao dan oslobođenja grada od fašizma u Drugom svjetskom ratu.
